IZDVOJENO NAJNOVIJE PREPORUKE E-SERVIS KORISNO ZABAVA PRESS & PR
Naslovnica > Izdvojeno > Kritike i prikazi > OPŠIRNIJE


Ivan Kordić : Živi stroj

Osim što očito, kako to proizlazi iz motivskog raspona okvira prethodne kritike, misli globalno i djeluje lokalno, Kordić i reciklira. Tako da, kada se govori o "Živome stroju" zaista treba zamisliti stroj kojega od viška glava ne boli, jer ovdje sabrane pjesme, prethodno objavljivane između drugačijih korica, kad ih se stavi na kup ili kamaru, ne ukazuju na sadržaj cjeline autorske pjesničke knjige. Pabirci su zbirke koja se rastegla od jako dobrih, preko prosječnih, do nepotrebno loših pjesama.

 
Ivan Kordić : Živi stroj
Ne tako davno pisao sam o Kordićevoj »Cesti izvan krajolika« u kojoj se nalaze mnoge pjesme otisnute u najnovijoj njegovoj zbirci »Živi stroj«. Potka prikaza bila je sinteza objektivnog dijela tranzicijske stvarnosti gledana kroz osobnu prizmu leleka sebra Avde Sidrana, »Nema se, bogami sa / čime više među ljude doći. / Iscijedio sam oči.«

Osim što očito, kako to proizlazi iz motivskog raspona okvira prethodne kritike, misli globalno i djeluje lokalno, Kordić i reciklira. Tako da, kada se govori o "Živome stroju" zaista treba zamisliti stroj kojega od viška glava ne boli, jer ovdje sabrane pjesme, prethodno objavljivane između drugačijih korica, kad ih se stavi na kup ili kamaru, ne ukazuju na sadržaj cjeline autorske pjesničke knjige. Pabirci su zbirke koja se rastegla od jako dobrih, preko prosječnih, do nepotrebno loših pjesama.

Ne bih li oslikao posljednju grupu sabranih stihova posegnut ću za basnovitom i narodno-mudrom pjesmom o humanom osokoljenju: "U našem narodu / s ushićenjem govore / Vidi ti našeg sokola / Gordiš se kad to čuješ / Uzneseš se visoko kao pravi soko / A kad na televiziji / U krupnome planu / Ugledaš tu pticu / Vidiš da mrka / Je i prestrašna / Dok vreba svoj s neba / Plijen".

Hm, osim što je teško ne se zagrcnuti nad pjesničkim leksikom u kojemu mirno stanuje riječ "prestrašan" i neproduktivno gonetati razloge za kurziv, te je rubno lagodno za ozbiljno uzeti rimu: "...visoko kao pravi soko", ova stihovana basna s redundantnom porukom kao da je promašila stoljeće u kojemu je napisana. Višak mudrosti opterećuje i stihove o boli glumca u kazalištu lutaka kojemu nitko ne vidi lice, pa ga nitko ne prepoznaje na ulici, a da nije njega ne bi bilo ni Djetlića ni Pinokija ni Zločeste Sove... pa ovaj, poput Žalosne Sove bez Floka luta gradom u boli, neprepoznat. Iako primjera ima više, ova su dva dostatna da se njima ukaže na pjesme koje u knjigu nije trebalo uvrstiti. Ionako ekskluzivitet teksta nije bio ključni kriterij za nastanak iste.

No, pjesama u njoj ima puno. Čak puno više dobrih, uvjerljivih, nego ovih na koje sam se osvrnuo. Tim više, potonje smetaju ekvilibriju cjeline teksta. Iako razbacane i neposlagane, pjesme, bez obzira na razinu njihove žanrovske hibridnosti (pjesme u kojima se izmjenjuju diskurzi i stilska sredstva putopisa, novinskih izviješća/TV reportaža/svjedočanstava...) u cjelinu veže tanka, ali čvrsta nit koja nam otkriva prividno dvojnu autorsku poziciju. Kao i mnoge koji se ne libe osjećati i misliti, domišljeno i zamišljeno zabilježiti, Ivana Kordića krajobrazi inačica Balkana nisu mazili.

Zanimljivi su načini na koje je Kordić odlučio preživjeti teror genija mjesta. Istovremeno i unutra i izvan predmeta, intelektualno i emotivno uronjen i distanciran, u svijetu koji se sustavno i u etapama rastače i komada, Kordić se metodički i filozofski (riječ u kontekstu nije preteška), kao jedinka na poligonu bilo latentnog bilo oslobođenog užasa, odredio kao solipsist-stoik. Potonju tvrdnu najbolje će potkrijepiti stihovi: "Kako je lijepo / Samotnjak biti / Ne slušat ništa / Niti vidjeti // Sam u svom svijetu / Otkrivati mirnoću / Birati krilca / Što će ti rasti // Poput insekta / Čudesan sad si / Sam samo radiš / Sad sve o sebi // Nikom baš ništa / ti dužan nisi« (»Samotnjak«). Ili: »Što više na zemlji / ti više mjesečariš / Usred dana / Čudne stvari, obrnute potpuno / Od svakog iskustva" ("Mjesečar").

Izreku o tome kako je čovjek divan, a kako su ljudi grozni, Kordić ne rabi na način adaptacije narodnih mudrosti o pticama-grabljivicama, nego je vješto usađuje u niz pjesama koje govore o ratu i poraću. Tužno je, ali egzistencijalno istinito i na terenu iskustveno provjereno, da je solidarnost, pod ovim nebom i u ovom vremenu, moguća jedino u rubnim situacijama: u klimaksu krize, u ratu, u raspadanju reda...

Iako mu stoicizam omogućuje preživjeti verzije službene povijesti koje nam na Balkanu serviraju pod elementarnu akviziciju života; iako mu solipsizam olakšava "činiti fintu" da ne vidi baš sve, Kordić u većini svojih pjesama zapravo ispisuje tople retke o ljudskoj solidarnosti, pa makar ona bila i reaktivna.

A kakva će drukčija i biti u vremenima u kojima se nema više s čime među ljude doći!?


( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )

Nikola Petković, 20.10.09

Isprintaj | | | Croportal

 
 







PRETRAŽIVANJE
tekstova kataloga
OGLASI

ARHIVA KRITIKA I PRIKAZA
Nikola Petković
Izdvojeno / Najnovije / Bestseleri / E-servis / Korisno / Zabava / Press & PR
Sva prava pridržana © Moderna vremena Info d.o.o. 2005-2013.