Ana Božičević : Stars of the Night Commute
"Stars of the Night Commute", prva je pjesnička zbirka Zagrepčanke Ane Božičević. S punih dvadeset godina, 1997., Ana je iz Zagreba otišla u New York i otada tamo živi. Tamo dapače i piše. Zato, poštujući teritorij jezika knjige, koji je malo širi od u nas istih tih devedesetih iz mračnih vilajeta nacional-populističke Akademije, a sve iz ljubavi prema napaćenom jeziku jednako tako napaćena naroda, sugerirana literatorija, naslov Anine knjige nećemo prevoditi.
"Naša" Ana piše na engleskom. I to čini toliko dobro da i kad u njega unese ton stranosti, useljenosti u jezik, nijanse tog tona ne ukazuju na drugost engleskog u njezinom jezičnom repertoaru, već dapače, u engleski upisuju sam kôd energije slobode koji, u odmaku od prirodnog u jeziku, već prozvodi legitiman prečac ka uspostavljanju i pjesničkog jezika i autorskog poetskog glasa.
U kulturi u kojoj se kritika pjesništva ne treba pokrivati ušima jer je, kako to domicilni pjesmopevci vole istoj spustiti: »kolumnistička« i u kojoj se autorski glas kritičara strukturom zahvata i umišljaja prelijeva u snažnu sugestiju koja je logični učinak eksplicitno neizrečenog kategorijalnog aparata koji jedini stav i omogućuje, o poeziji Ane Božičević izjasnili su se uglednici kao Annie Finch, Noelle Kocot, Eilen Myles, Franz Wright... i sama Amy King s kojom Ana, za sobom ostavljajući "fleke poezije", »drži« pjesnička čitanja u za pjesnike prelijepom Brooklynu.
I dok američka kritika poeziju Ane Božičević smatra gotovo izrazom šamanističkih, elementarnih kvaliteta, autorica na autoironičan način najavljuje kraj poezije u kojemu, ako se i dogodi, poezija neće biti udaljena od svoje biti. Daleko je od prosječno značajnog to da kritičari kojima je engleski materinji jezik Ani priznaju majstorstvo njoj ipak drugog jezika. Jezik taj, osobnost njezina glasa, kao i vizije koje njezina poezija posreduje, kažu oni koji je s one strane Atlantika čitaju, istovremeno zastravljuju i plaše.
Ciklus koji otvara knjigu i kojim započinje commute, govori o snenom klizanju tračnicama, rano ujutro, u pravcu stanice Penn. Kao i fizičko prijevozno sredstvo tako i ono misli i motiva, to čime Ana putuje u knjigu, nekako je sentimentalno i nostalgično. U redu je biti moderan, tvrdi Ana. I pisati o onome iz vremena u kojima je lijepo bilo lijepo. A nije tako davno, devedesete su to bile, kada se jedan od najprisutnijih teoretičara postmoderne Arthur Danto, na jednom američkom simpoziju, zapitao: What Ever Happened to Beauyy?
Elegantno dokazujući da su baš čestice koje su u stanju preživjeti relativizam postmoderne mjesta u kojima obitava ona razlikovna energija koja postmodernisitičko "anything goes" legitimira kvantifikacijom "anything goes with justification", Ana se obraća poeziji. Te čestice nisu uvijek nježne. Nekad su i bestijalne. Zvijer tvrdi Ana, uvijek ima udaljeno srce i baš zato "na kraju poezije pjesma više ne može biti udaljena... odmaknuta, (remote)".
U istome ciklusu Ana se pita kako bi bilo kada bi Bloomberg bio Prez i na što bi nalikovao svijet kada bi umjesto Bloomberga Gradom vladao Donald Trump. Sjajno, viče pjesnikinja. Ne znam, pišem ja. Ali, čitajući Anine pjesme sve mi je bliža slika svijeta o kojoj sam još kao student snatrio pitajući se ne bi li bilo sjajno da je umjesto Descartesa povijest razuma zapada ljudima na pladnju donio Montaigne!? Mislim da one nastaju u prostoru toga zamišljaja.
Odgovarajući na pitanje kako razigrati svijet Ana zapravo poetizira raspravu o njegovoj humanizaciji. I to radi poezijom. I zato poezija ne gleda svoj kraj. Kako drukčije no poezijom humanizirati svijet u kojemu se javnosti kao sentimentalni prikazuju isti oni očevi koji u tišini doma premlaćuju djecu... djecu koju očevi kolektiva u ime njihove budućnosti nasilno presvlače u vojnike - vojnike koji su kao djeca neizmjerno vrijedni.
Poetska korekcija slike svijeta Ane Božičević izgleda ovako: "Pastiri koje su ubili bili su djeca. Poezija je bila beskrajno vrijedna..." Na putu od općeg k pojedinačom, dakle na putu natrag k sebi, glas pjesnikinje konstatira: "Marijo, lijepa si kao raspuštene vojske." Za razliku od modernističkog leleka: bila je lijepa i strašna kao vojska pod zastavama, ovo je ipak pomak k humanijem svijetu.
A Ana je, ako to zaista jest, jedini urbani šaman s kojim bih rado, negdje u Williamsburgu, očiju daleko od nacional-bunike, volio upitati ovih dana i u nas sveprisutni snijeg, je li bijelo zaista boja.
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )