Kada sam se na putu za Podgradinu zaustavio u Lukovu i u ruke Ivana Rogića Nehajeva položio primjerak knjige Milorada Stojevića, moj domaćin riječki trolistaš knjigu je prelistao. Konstatirao je da se Stole »pripitomio« (kao uostalom i on) i da je potrebno napisati esej o biološkoj dobi pjesnika. Ne samo Ivan, gotovo svi (njih dvojica) koji su o »Zaokretu« progovorili, rekli su kako je Stojević konačno prokomunicirao s čitateljem.
Stari Ondinjanjin (bez magistrala) meni je ostao isti. Samo se malo dislocirao. I to u prostoru. Nikako u vremenu. Sve je svoje pa i Liddy, (jer Kamov je imao Kitty pa su tu negdje) stavio u jednu torbu i otišao u postojbinu Visećih Vrtova. Izmjestivši se skroz u Južnu Koreju, Voljeni Pjesnik, sa sobom je uzeo i šifrirani kod semantičkog konkretizma i njime je sustavno čitao kodove jedne njemu, barem na početku, druge kulture.
Autobiografska kriptokomunikativna poezija o drugome, zapravo je dubok intimni zapis Milorada Stojevića koji je u tu Koreju, kao i svaki iskren putnik kroz kulture, na put sa sobom uzeo i samoga sebe. Identitet putopisma naravno, nije bez popudbine. Njezini intelektualni ingredijenti su Tadija, Nikola Šop, Dalibor Cvitan, Miloš Đurđević... zrcala domicilne kulture kojima putnik mjeri činjenice pohanih pasa i demilitariziranih zona, ljude od riže i one rezonirajuće čakavske memorije puta u kojoj, materijaliziran u teksturi teksta živi Bribir: »Ma chudo jedno kako coviku nike stvari doma nis ne znace« na chatu iz Ugrini putniku govori Tiho Antonić.
A, naš čovjek na terenu, jezikom znatiželjnika bilježi put. Ne biološka, prostorna iskustvena dob (date of birth) enkodira i dekodira kulturu u rijetko protočnim slikama dijaloške imaginacije. Iako se na prvi pogled čini da je Aristotel univerzalna os kulture i to je zapravo ironizirano. Istina kulturnoga koda je relativizirana i striktno ovisi o tome tko o čemu govori i s koje pozicije u kulturi. Osobna popudbina Milorada Stojevića na korejskoj inačici putopisa čija prozna strana obraza (koji je dio Lišca) varira na temu Porgy and Bess, su čakavski i giht.
Transponiranje intimnog i lokalnog u prostor puta kojim se čitaju kulture toliko je spontano ispisano da bi bilo pogrešno zaustaviti se na možebitnim signalima ironije. Stari semant konkretist dokumentira značenje i iz intelektualne biografije izvlači restlove: »pokraj oka. Okrajak je u čaju. Ječi kao pogled.« Ali i to je narativno, kada se uklopi u kontekst pjesme.
Ova je knjiga sasvim logičan nastavak koji dokumentira intelektualnu popudbinu autora organskog intelektualca koji je odlučio identitetnu potragu strateški na trenutak izmjestiti iz domene eksplikacije tjelesnosti teksta, u onu na koju se autonomija tekstualnosti u pravilu naslanja, a kolokvijalno se odaziva na ime intelektualne autobiografije. Uopće ne čudi što je u svijetu u kojemu su »silnici jedini kupci poezije«, jedna od preostalih stvari dati svojemu psu »medalju identiteta«.
O potonjem se, u njegovoj tekstualnoj dimenziji, ionako pregovara u kulturama. A ova je složena i izrazito autoreferencijalna knjiga-putopis rijedak intelektualni dokument o istovremenoj prevodivosti i neprevodivosti kultura.
(Tekst je prvotno objavljen u Novom listu) Nikola Petković, 30.07.10
Komentiraj | Isprintaj | Facebook | | Croportal 
|
