Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Nikola Petković • 25.02.2013.

Nedo Domenico Ilić : Mi putnici, antikvari smrtnosti

Strašću karanfila obezumljen, Nedo Domenico Ilić napisao je knjigu pjesama. Njezin urednik kaže da se radi o knjizi "zatajenih identiteta, niza glasova koji stvaraju svojevrsni mišung identitarnosti". Uredniku ne bih bio u koži. Bilo tko suočen s ovakvim mišungom, teško da nešto suvislo o pjesmama može reći. Pa onda, kad se već namjerio na "lutalicu raznjedrenim meandrima krijesnica", i sam možda iskačući iz kože, o čemu će nego o zatajenom identitetu i mišungu idenditarnosti.

Ilić voli vanvremensku mudrost. I izvanjske načine kako da poeziji koju piše priskrbi legitimitet. Da očajnički pokuša pomoći poetici koja je toliko patetizirana besmislenim artiklima iz ropotranice romantičarskih i neoklasicističkih skladišta izraubanih motiva, dociranja i dosade... Toj praznini koja vapi i upomoć zove misaonu protetiku zapadnog kruga: od Kajina samo preko Abela mrtva pa Heraklita... sve do Rilkea i Kavafisa... a valjda ima i za Sokrata mjesta.

E, dva takva šototajera mi nedostaju da shvatim ovo s identitetima i identitarnosti. Pitam se je li ovo prvo jedinica za drugo, ili je ovo drugo jedinica za prvo. A što ako postoji i identifikat? I dok se niti tajne nad nama raspliću, zavirimo u mišung! Horizont je omeđen vječnošću, "bijela čudovišta su kitovskim utrobama proždrla sjećanja na jedrenjake", a sve to prekriva "mir krovova poslaganih u sage o vjekovima navlaženim beznađem". Njega se ne tiče "rasukana muškost Ozirisa rasuta"... i sve to u predkoitalnom podmorju promatraju "pohotne ribe". Autor ne navodi da li špar koji se mahnito tjera, narajcan do samopuknuća, raspomamljeno naganjajući oradu porcijašicu, ljuskom trlja siku, ili zubima grize ogradu uzgajališta...

I kada kritičar pomisli da je ono najgore pregrmio, dolazi iznenađenje: pjesma posvećena ni manje ni više nego Gospodinu Cogitu. Ona nastavlja isto prežvakavanje relikta sila osovine: Cogito-Empirije-Identitarije da bi svršila riječima: "Opsade, osim možda u nama, nije ni bilo." I baš u tim riječima, u tom ukazanju slutnje, sjedi sam sukus kulturne i svjetonazorske promašenosti ovakvih poetika. Opsade, bitke, junaci, svevremenski ratovi, upisivanje u povijest hladnim i podgrijanim oštricama kulture... završavaju u poosobljenju, u intimizaciji s opsadom (ili, s iluzijom opsade). Jedan je, ovoga puta veliki, književnik rekao "geto je u nama".

I tu je sva razlika između kulture sile i kulture produktivne "slabe misli", kulture rata i kulture mira, kulture razočaranja povjesnim nepravdama i one kontemplacije, kulture ekskluzivnosti i one inkluzivnosti - razlika između nas koji stoljećima besputno zavijamo za domom, a kad ga stavimo pod krov ne znamo što s njim i onih bezdomnih koji su u samom početku povijesti: njezin izvor i, vremenom, njezin repromaterijal - razlika između patetike kičastih pamfleta i velike književnosti. Razlika između opsjednutosti opsadama i kreativne tajne okruženja geta.

Ali to nije sve! Ima tu i žena. One traže "svoj dio duše u grudima usahla javora". One su, zašto nisam iznenađen, "naravne kao smrt, nužne poput rođenja", nježni su objekti žudnje/opsade u patrijarhalnoj kulturi, naravno, poistovjećene s prirodom. Ali ima i živahnijih žena od smrti i poroda. Potražite ih u stihu o gradu "imena žene, okusa bludnice". "Otrovnom ljepotom oleandera smirenih u zavođenju ponornica prošlosti duboke poput prokletstva" izbezumljen, ne pitam se više čiji je Nedo Domenico pseudonim.

Pitam se čemu ovakva pseudopoezija?


Nedo Domenico Ilić: "Mi putnici, antikvari smrtnosti"

HDP, 2012.

( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –