David Dalton : Tko je taj čovjek?

Održava se
01.01.1901.

U jednom od najneobičnijih krimića posljednjih desetljeća, "Ludom detektivu" honkonškog redatelja Johnnia Toa, naslovni detektiv slučajeve ne riješava logičkom dedukcijom, već paranormalnim moćima. Između ostalog, on ljude vidi onakve kakvi oni uistinu jesu. Svog partnera vidi kao desetogodišnjeg dječaka, a inspektora osumnjičenog za ubojstvo vidi kao šestoro različitih osoba. Kada inspektor uđe u prazni WC "ludi detektiv" unutra vidi čitavu gužvu: debelog proždrljivca, uplašenog činovnika, opasnog snagatora, dominantnu ženu...

"Ludi detektiv" premijerno je prikazan 2007. na festivalu u Veneciji. Posve slučajno tamo je bila i premijera Todd Haynesova biopica o Bobu Dylanu "I'm Not There". Naizgled, između Haynesova filma i hongkonškog krimića nije bilo nikakve veze. "Ludi detektiv" tipična je azijska pucačina, a "I'm Not There" autorska ekstravaganca u stilu Fellinijeva "Osam i pol".

No kako je "ludi detektiv" vidio korumpiranog inspektora kao šest osoba, tako je i Haynes vidio Dylana. U filmu je Dylana glumilo šestoro glumaca - Christian Bale, Heath Ledger, Richard Gere, Ben Whishaw, maloljetni crni glumac Marcus Carl Franklin, te Cate Blanchett. I u standardnim biografskim filmovima glavni lik zna tumačiti nekoliko glumaca. No u Haynesovom "paranormalnom" biopicu, Dylan je bio i maloljetni crnčić, i kauboj, i kršćanski propovjednik, i rock-zvijezda, i žena...

I dok je Haynes tako u svom filmu umnažao Dylane, David Dalton u svojoj biografiji "Tko je taj čovjek?" pokušava pronaći "pravog" Dylana. Urednik i osnivač „Rolling Stonea" i serijski biograf (Andy Warhol, Paul Anka, Janis Joplin, Jim Morrison, James Dean...) nije "ludi detektiv", on traži Dylana iza svih njegovih multipliciranih prikaza. Strašna je to zadaća. Od kada je kao klinac pričao da je on pjevač Bobby Vee, pa preko promjene imena i odlaska u New York - oboružan izmišljenim vjerodajnicama koje mu je na bolesničkoj postelji dao sam Woody Guthrie - Dylan se kontinuirano umnažao i dijelio.

Bio je, kako navodi Dalton, „pjevač iz razdoblja dust-bowla, ulični mangup, sin Ramblin' Jacka, folk-Mesija, neonski Rimbaud, starozavjetni prorok, amiški farmer, dobri momak sa sela, pantomimičar smrti, momče iz Shropshirea sa cvijećem zataknutim za šešir, isusoliki Bob, ponovo rođeni Bob, hasidski Bob, Dylan sa širokim pojasom iz borilačkog ringa - kao Elvis iz kasne faze - Dylan na beskrajnoj turneji, Jack Fate, Živuće narodno blago..."

Strategiju izmišljanja samoga sebe najbolje je razotkrio sam Dylan u čuvenom intervjuu Playboyu iz veljače 1966. Objašnjavajući kako je postao rock-zvijezda jednostavno kaže - "Nehaj. Ostao sam bez jedine istinske ljubavi. Počeo sam piti. I eto me najednom usred kartaške igre. A onda i neke usrane igre. Budim se u biljarnici... Useljavam se sa srednjoškolskom učiteljicom koja je u slobodno vrijeme vodoinstalater, ne izgleda bog zna kako, ali napravila je poseban hladnjak koji novine pretvara u salatu. Odlazim na put. Prvi tip koji me je pokupio pitao me je želim li biti zvijezda. Što sam mogao reći?"

Dakle, jasnije ne može. Moramo li na jednom mjestu reći - "to je Dylan", ovo je sasvim dobro mjesto. Misterij riješen; "pravi", ludo kreativni Dylan je pronađen. S time bi se složio i David Dalton. Njegova potraga za Dylanom je potraga za Dylanom iz sredine šezdesetih. To je vrijeme intervjua Playboyu, vrijeme filma "Don't Look Back", vrijeme nogiranja Joan Baez, vrijeme elektrifikacije, vrijeme totalne literarizacije, vrijeme feminiziranog izgleda, vrijeme lančanog pušenja, vrijeme koje je zauvijek promijenilo sva Dylanova vremena... napokon, u diskografskog smislu - to je vrijeme tri remek-djela: "Bringing It All Back Home", "Highway 61 Revisited" i "Blonde on Blonde".

Neizrečeni odgovor Daltonove knjige je da nema mnogo Dylana, iako postoji mnogo prikaza i krivih tragova. Dapače, postoji samo jedan Dylan. Onaj s omota albuma "Highway 61 Revisited": mladi protopunker u psihodeličnoj, raskopčanoj košulji, ispod nje majici s Triumph motociklom, sunčanim naočalama u desnoj ruci, i s frizurom u stilu elaborirane kokotice. To je cijeli misterij. Svatko tko je ikada slušao Dylana zna da izvan tog Dylana nema puno Dylana. Barem ne onih što nešto znače.

Taj punkerski Dylan nikada se nije preobratio na kršćanstvo, pisao ljigave balade, niti meketao na varaždinskom i zagrebačkom koncertu. Čujmo što kaže Dalton. "Dylan je do sredine 1960-ih usavršio svoj zvuk i tekstove, a popratna mu je persona bila toliko spektakularno stvorenje da će se poslije izrugivati svim njegovim budućim inkarnacijama i učiniti da u usporedbi s njom izgledaju odglumljeno i lažno". Amen. Haynes se u svom filmu zapravo bavio tek nekim blijedim inkarnacijama.

Na egzaktno pitanje "tko je taj čovjek?" - David Dalton ima i egzaktan odgovor. Teže je odgovoriti na pitanje „gdje je nestao taj pravi Dylan?". Od motorističke nesreće nakon albuma "Blonde on Blonde" Dylan je tek bolji ili lošiji "kustos vlastite prošlosti". Punkerski Dylan ostao je "živ zakopan u Bobu". Ako postoji neki misterij, onda je on u tom Dylanovom ubojstvu Dylana.

U umjetničkom pak smislu "misterij" je kako je stvoren punkerski Dylan. Na to pitanje najlakše bi bilo odgovoriti da je Dylan izmislio sebe spajanjem Beatlesa i Rimbauda. Ali ima tu i mnogih drugih zanimljivih sastojaka. Andy Warhol je rekao da su amfetamini sve pretvorili u čaroliju. A Dylanov otac je jednostavno primjetio da je njegov sin - korporacija. I eto, već u formuli imamo Beatlese, Rimbauda, amfetamine i kapitalističku korporaciju.

Zapravo, kako je između mnogih lažnih Dylana lako pronaći onog pravog, tako je teško definirati tog pravog. Dalton, razigran i ambiciozan biograf sklon religijskim metaforama i biblijskim alegorijama kao i većina rock-pisaca, tu tek profano zaključuje: taj Dylan je superzvijezda i najveći hipster visokih šezdesetih... što nas zapravo vraća na riječi Dylanova oca.

Zaključimo: jedini Dylan je "punkerski Dylan"; "punkerski Dylan" je korporacija; ergo, Dylan je korporacija.

 
David Dalton: "Tko je taj čovjek? : U potrazi za pravim Bobom Dylanom"
Prevela Bilanda Ban

Menart, 2013.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )