Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 11.11.2013.

Georges Didi-Huberman : Kore

Još nedavno su o Auschwitzu svjedočili preživjeli. Ali oni fizički nestaju. O Auschwitzu sada sve više svjedoče turisti: posjetitelji koji u njega dolaze u grupama ili sami, s foto-aparatom ili bez njega. Francuski filozof Georges Didi-Huberman se nakon posjeta logoru uništenja pita - što sam tražio u Birkenau? Slijedi duži citat.

"Sećam se da sam neodlučno lutao koliko god da sam bio, očigledno, usmeren znanjen oformljenim još od djetinjstva. Prošao sam kroz brezovu šumu bez ikakvog cilja, pa ipak me je ovde nešto neumitno usmeravalo. U duševnom stanju lelujavom ali i potresenom, manje uzbuđen nego što sam verovao da ću biti, iako sam bio u potpunosti obuzet nasiljem ovog mesta. Osećao sam osobeni vazduh te letnje nedelje, nepredvidive razmere prostora, težinu neba. Gledao sam drveće kao da ispitujem neme svedoke. Trudio sam se da se ne naljutim na to jadno, okrutno cveće. Ponovo sam, usput, to mesto upisao u istoriju svoje familije, svojih baba i deda koji su ovde umrli, majke koja je tu izgubila svu sposobnost da o tome priča, sestre koja je volela Poljsku onomad kada ja nisam mogao da je shvatim, mog rođaka koji još uvek nije spreman, verujem, za ovu vrstu ponovnog frontalnog susreta sa istorijom. Pomislio sam na svog prijatelja, poljskog Jevrejina, koji je u istom tom trenutku bio na samrti na drugom kraju Evrope.

Da me ne zaslepi, ni utuče, radio sam ono što i celi svet: napravio sam nekoliko slučajnih fotografija. Recimo, gotovo slučajnih..."

 
"Kore" su knjižica tih fotografija. Zbirka snimaka komadića brezove kore iz Birkenaua (u prijevodu, Brezika), ptice koja je sletjela između redova bodljikave žice Auschwitza, djelića „zida za strijeljanje", djelića betonskog poda iz srušene plinske komore, fotografija jezerca u kojem počiva pepeo tisuća spaljenih, mrtvačke glave kao prijetnje otisnute na komadu danas već istrošenog drveta, a koja danas stoji uz table „budite tihi", „ne hodajte u kupaćem kostimu", „ne pušite", „ostavite svog psa pred ulazom", „zabranjena konzumacija hrane i pića" - oličeno u slici prekriženog hamburgera i coca-cole - i drugih upozorenja za turiste.

Didi-Huberman najviše snima stabla breza (uz gotovo nevidljivu ogradu s bodljikavom žicom), ili krošnje koje stoje iznad nekadašnjih plinskih komora. Na čistini pored lokacije krematorija V nailazi na tri stele s fotografijama procesa istrebljenja koje je postavila uprava muzeja. Pripadnik Sonderkommanda, logoraških pomoćnih snaga, u kolovozu 1944. snimio je na ovome mjestu četiri fotografije koje do dana današnjeg ostaju jedina fotografska svjedočanstva ubijanja plinom. Umjesto četiri, izložene su tek tri fotografije: na jednoj je očajnički trk žena prema plinskoj komori, preostale dvije dokumentiraju kremaciju leševa na otvorenom.

Četvrta fotografija nije izložena jer se smatra „neuspjelom". Fotograf koji je stajao u neposrednoj blizini osmatračnice nije imao priliku namještati kadar. Bez mogućnosti vađenja aparata iz kutije i gledanja kroz tražilo pripadnik Sonderkommanda se orijentirao prema obližnjoj šumi. Na fotografiji to je ostalo i zabilježeno: samo krošnje ispod kojih se odvijalo ubijanje žena i spaljivanje leševa. Didi-Huberman diže svoj digitalni aparat i snima danas krošnje koje stoje na istom mjestu. Poznavajući dobro „neuspjelu" fotografiju primjećuje da su stabla sada mnogo šira i jača. Te breze koje su nastavile rasti na ovoj arheološkoj lokaciji, s koje su nacisti pokušali izbrisati sve tragove postrojenja smrti, stoje danas kao „jedini preživjeli", nijemi svjedoci šuštavih i treperavih krošanja.

Krošnje koje su logoraši osuđivali kao znak indiferentnosti prirode (i Boga) spram patnje kojoj svjedoče, kao što je to činio Boris Pahor u logoru Natzweiler-Struthof, danas su samo svjedoci. Uskoro i jedini. Turisti koji danas obilaze Auschwitz svjedoče o mladima koji se ljube obilazeći logor; drugima pažnju privuku obližnje stambene zgrade „s pogledom na Auschwitz". To su današnja svjedočanstva. Ali ne treba ih podcjenjivati zbog historijske irelevantnosti. „Kore" su zastrašujući albumčić. Auschwitz i dalje tutnji potmulim užasom. Georges Didi-Huberman bilježi ga svojim fotografijama i njihovim komentarima. Nekoliko slika, kaže, to je triput ništa za ovakvu historiju. No i tih nekoliko sada grade tu historiju.

 
Pomicanje očišta sa svjedočanstva preživjelih tema je i "Mengeleove lubanje: začeci forenzičke estetike" Thomasa Keenana i Eyala Weizmana, u izdanju istog izdavača. Suđenje Eichmannu, kojim su dominirali iskazi preživjelih, stvorilo je „eru svjedoka". Narativ o patnji izgovarao se u prvom licu. No kada je osamdesetih u Brazilu otkrivena možebitna grobnica Josepha Mengelea suđenje nije prepušteno iskazima preživjelih već sudu forenzike. Cilj „suđenja" nije bio utvrđivanje zločina već utvrđivanje Mengeleova identiteta. „Lubanja frenologa (autora doktorske disertacije „Rasno-morfološko istraživanje prednje sekcije donje čeljusti u četiri rasne grupe", 1935.) postala je epistemički problem stvarne znanosti, i možda čak najproučavaniji, najkontroverzniji i najobrađivaniji problem svog vremena", zaključuju Keenan i Weizman.


Svaka iz svog kuta, svjedočansko-turističkog i sudsko-forenzičkog, „Kore" i „Mengeleova lubanja" predstavljaju suvremena očišta holokausta. Nakon sudskih procesa i svjedočanstava preživjelih i dalje ostajemo zagledani u nezamislivo. Bila to Mengeleova lubanja, ili bolna serija Didi-Hubermanovih fotografskih i filozofskih sličica iz muzeja Auschwitz-Birkenaua.

Posebna zanimljivost kod ovih izdanja jest da su „Kore" prevedene na srpski. Stav hrvatskog izdavača jest da, sve dok su prijevodi dobri, „ne radi razlikovanja u jezičkom BHS-kontinuitetu". Prevoditeljica „Kora" Ksenija Stevanović urednica je na 3. programu Radio Beograda. Njen elegantni i uzvišeni prijevod pomaže da speremo automatski osjećaj, nametnut od hrvatskih jezičnih čistunaca, da čitajući srpski čitamo loš hrvatski.

 
Georges Didi-Huberman: "Kore"
Prevela na srpski Ksenija Stevanović

Thomas Keenan & Eyal Weizman: "Mengeleova lubanja : Začeci forenzičke estetike"
Prevela na hrvatski Tihana Bertek


Multimedijalni institut, 2013.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –