Daniel Kahneman : Misliti, brzo i sporo
Misliti, brzo i sporo
Temelj racionalizma kao svjetonazorske ideologije jest racionalna priroda čovjeka. Antički racionalizam je superioran vjerskom misticizmu zato jer odgovara čovjekovoj potrebi za racionalizacijom, njegovoj sposobnosti racionalizacije, i njegovoj racionalnoj prirodi. Za racionaliste čovjek nije Antuntun: ne grabi mrak loncem niti razbijeno jaje šiva koncem, a vjerski misticizam tek je skup vjerovanja u dogmatske tlapnje, protivan čovjekovoj racionalističkoj biti.
No što ako čovjek nije racionalno biće? Što ako Descartes nije bio u pravu, a njegovo uvjerenje o racionalnoj prirodi čovjeka govori tek o ondašnjem stupnju razvoja i spoznaje? Što ako je racionalnost sistemski neuhvatljiva čovjeku, reklo bi se: tlapnja sama po sebi?
U uvodu knjige "Misliti, brzo i sporo" nobelovac Daniel Kahneman iznosi kako su psihološka istraživanja njega i njegovog pokojnog kolege Amosa Tverskog dokazala da je um podložan sustavnim pogreškama, dakle, da ima racionalističku insuficijenciju. Antika je čovjeka gledala kao racionalno biće; Descartes je racionalnost vidio kao kisik koji je sveprisutan i svima dostupan; a još prije četrdeset godina su društveni znanstvenici prihvaćali racionalnost kao bit ljudske naravi. Općeprihvaćeno je bilo da su ljudi uglavnom razumna bića koja misle logično. I drugo, da "osjećaji poput straha, privrženosti i mržnje, objašnjavaju većinu slučajeva u kojima se ljudi odmaknu od svoje racionalnosti"...
Nažalost, istraživanja Kahnemana i Tverskog osporila su obje pretpostavke. Nit su ljudi razumna bića koja misle logično, nit su osjećaji jedino što ih odmiče od njihove racionalnosti. Članak Kahnemana i Tverskog dokumentirao je sustavne pogreške u mišljenju običnih ljudi, ustanovivši "da ih se može pripisati samom obliku mašinerije mišljenja, a ne osjećajima koji kvare mišljenje."
U svojoj knjizi Kahneman navodi čitav niz istraživanja koja bacaju sjenu na čovjekovu racionalnu prirodu. Čovjek teško održava intelektualnu samokontrolu, sklon je nesvjesnom padanju pod vanjske utjecaje (tzv. "psihološkim pripremama"), pod utjecaje emocija ("emocionalni rep maše racionalnim psom"), nadalje, mali rizici ili se zanemaruju ili im se pridaje prevelika pažnja, na zaključivanje veliki utjecaj imaju stereotipi a gotovo nikakav statistika, tu je tzv. "usko uokviravanje", pa "zamjena sklonosti", "pogled iznutra", a na čovjeka jak utjecaj ima i "učinak sidrenja", i slično.
Navedimo primjer jednog istraživanja.
Iskusnim njemačkim sucima prvo je dan opis žene koja je uhvaćena u krađi namirnica, a potom su bacali kocku koja je uvijek padala na brojeve 3 i 9. Čim bi se kocka zaustavila suce se pitalo hoće li kradljivicu osuditi na više ili manje mjeseci od dobivenog broja. U prosjeku, oni koji su na kocki dobili 9 osudili su je na 8 mjeseci, a oni koji su na kockama dobili 3 osudili su je na 5 mjeseci zatvora. Razliku od 3 mjeseca između dvije kazne određivao je slučaj i famozni „učinak sidrenja".
Razlozi ovih slijepih mrlja u čovjekovoj racionalnosti, zbog kojih i iskusni suci donose posve arbitrarne presude, nalaze se unutar struktura Sustava 1 i Sustava 2. Ovaj prvi onaj je "brzi" iz Kahnemanova naslova. Ovaj drugi je "spori". Sustav 1 je intuitivan, asocijativan, obojen emocijama, radi automatski i s malo napora; Sustav 2 je analitički, usmjerava pozornost na naporne mentalne aktivnosti. Sustav 1 otkriva udaljenosti između predmeta, orijentira nas prema iznenadnom zvuku, otkriva neprijateljske namjere, pronalazi intuitivna rješenja u šahovskoj igri, ili zbraja dva i dva; Sustav 2 uključujemo kada množimo dva dvoznamenkasta broja.
Oba sustava imaju svoju funkciju, često se dobro nadopunjuju, no problem je u tome što se Sustav 1 ne može isključiti, jer njime ne upravljamo svojom voljom, te što je Sustav 2 "lijen" i teško ga je natjerati na aktivnost i držati budnim. U tom procjepu, ograničenjima dvaju sustava i nedostacima njihove koordinacije, kriju se i neka ograničenja čovjekove racionalnosti.
Prema Kahnemanu "postoje uvjerljivi dokazi da ljudi ne mogu biti racionalni". To dokazuje čitav niz njegovih istraživanja, koja znanstveno dokazuju neke očite nedostatke u čovjekovom sustavu zaključivanja i odlučivanja. No Kahneman nema namjeru dovoditi u pitanje samu ideju racionalizma. Niti u tom smislu racionalističku prirodu čovjeka. Dapače, često se "štrecne" kada se njegov rad navodi kao dokaz da je ljudsko odlučivanje iracionalno. Prema definiciji racionalnosti koju postavlja "ljudi ne mogu biti racionalni, ali ih zbog toga ne treba nazivati iracionalnima". Kao što sam upozorava, njegovo istraživanje samo pokazuje da se "ljudsko ponašanje ne može dobro opisati primjenom modela racionalnog pokretača". Za to su potrebni i neki drugi modeli.
No to ne znači da Kahnemanova knjiga ne djeluje šokantno. Suci koji donose nasumične presude zbog sistemskih nedostataka čovjekova procesa donošenja odluka, zastrašujuće su. A posrijedi nije samo riječ o sucima. Kahneman se posebice koncentrira na područje ekonomije, za što je kao bihevioralni ekonomist i dobio Nobelovu nagradu za ekonomiju.
Već u uvodu spominje jednog direktora moćnog investicijskog fonda koji je mnogo investirao u dionice Forda zato jer je na jednom sajmu zaključio da tamo "znaju napraviti auto". Pritom, primjećuje Kahneman, menadžer se nije pitao jesu li dionice Forda u tom trenutku podcijenjene, već je na pitanje sviđaju li mu se Fordove dionice odgovorio na mnogo jednostavnije pitanje - a to je da mu se sviđa Fordov auto.
Ovaj vštiklec" samo je uvod u iracionalnosti zaključivanja i donošenja odluka u sferi tržišne ekonomije. Kahnemana, primjerice, uznemirava već sama ideja da svakodnevno toliko dionica promjeni vlasnike. To jest, da istovremeno mnoštvo ljudi donosi odluku o prodaji dionica, a mnoštvo ljudi dijametralno suprotnu odluku o kupnji istih tih dionica.
Na uzorku od deset tisuća ulagača provedeno je i opsežno sedmogodišnje istraživanje o burzovnim transakcijama malih ulagača. Istraživanjem se pokušalo utvrditi jesu li transakcije bile utemeljene, i koliko su ulagači zaradili na prodaji i kupnji. Rezultati su bili porazni. Ulagači su donosili posve krive odluke. U prosjeku, dionice koje su prodavali ponašale su se bolje on onih koje su kupili... Ali nije samo riječ o "malim ulagačima". Istraživanje koje je Kahneman proveo među skupinom investicijskih profesionalaca pokazalo je da je njihov učinak sličan rezultatu kakav se očekuje kod igara na sreću, a ne u poslovima koje se temelje na vještini. Majmun koji bi bacao strelice imao bi slične rezultate. Kad je to saopćio naručiteljima istraživanja (doduše ne spominjući majmuna), oni su se pravili da ga ne čuju. Privid vještine ugrađen je u samu kulturu dotične industrije.
Ima kod Kahnemana još mnogo zanimljivih istraživanja i nevjerojatnih rezultata. Moglo bi se ga nadugačko citirati (posebice promjene u ponašanju ljudi zbog izloženosti "psihološkoj pripremi"). Ali vratimo se na ideju racionalne prirode čovjeka. Za Kahnemana čovjek nije iracionalan, a sam racionalizam kao svjetonazorska ideologija ili filozofska misao niti nisu u predmetu njegova rada.
Ono što je očito jest da u pojedinim sferama ljudske djelatnosti postoje iracionalnosti koje se oslanjaju na nedostatke u čovjekovu zaključivanju i odlučivanju. Kahneman je većinom fokusiran na ekonomiju. Pretpostavka neoliberalnog kapitalizma jest da su pokretači ekonomskih procesa racionalni. I najegoističniji pojedinac po tome radi za opće dobro. Sve ima svoju racionalnu osnovu, i sve tržište samoregulira. Jedan nobelovac čikaške škole Kahnemanu je priznao da bi se trebalo razmisliti i o mogućnosti da je epidemija pretilosti posljedica toga što ljudi vjeruju da na tržište uskoro dolazi lijek za dijabetes!
Pronalazeći racionalnu osnovu za svako ljudsko djelovanje unutar tržišta (u ovom slučaju za doslovno prežderavanje), neoliberalizam opravdava samo svoje postojanje. Kahneman nema ambiciju dokazati da smo u neoliberalnom kapitalizmu svi upregnuti u iracionalan krug hiperproizvodnje i hiperpotrošnje. Ali zato upozorava na mnoštvo iracionalnog djelovanja unutar samog sustava.
Znanstveno dokazujući nedostatke čovjekova racija, uočljive i u svakodnevici, Kahneman pokazuje i kako se ti nedostaci uklapaju u postojeći ekonomski sustav.
Daniel Kahneman: "Misliti, brzo i sporo"
Preveo Zvonko Pavić
Mozaik knjiga, 2013.
( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )