Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 03.04.2014.

Neil Young : San jednog hipija
Održava se
01.01.1901.

"San jednog hipija" je naslov koji upada u oči. Svojom autobiografijom glazbena legenda Neil Young na velika vrata, ravno kroz naslov, vraća u medijski opticaj i hipije i hipijevske snove.

Već duže vremena imenica "hipiji" i pridjev "hipijevski" predstavljaju "demode", "outmoded" odrednice. Punkeri su "cool"; hipiji, well, not so cool. Posrijedi je, naizgled, samo pitanje općeg imidža. Hipijevsko glazbeno nasljeđe (od Grateful Deada do Dylana, od Doorsa i Byrdsa do Hendrixa) posve je neupitno. Neupitan je i socijalni i politički značaj koji su hipiji imali u anti ratnom pokretu s kraja šezdesetih i početka sedamdesetih. Štoviše, hipiji su predstavljali i integralni dio seksualne revolucije, feminističkog pokreta, raznih nonkonformističkih društvenih strujanja, te naposljetku same revolucionarne 1968. godine.

Ali usprkos tomu imidž hipija danas nije na cijeni. Perlice i cvijeće su "out". Mediji redovito književnike, redatelje, filozofe, pa čak i menadžere koji su "iskočili", časte superlativom "punkerski". Gotovo da i nema odrednice koja danas ima toliko jak "hipsterski" naboj. Ali niti jedan književnik, redatelj ili menadžer danas više nije - "hipijevski". Čak ni Steve Jobs koji je imao i svoju hipi prošlost.

Pošto problem te demodiranosti nije u glazbenom i šire političko-kulturološkom nasljeđu, on jedino može biti u hipijevskom idealizmu, kao bitnoj sastavnici hipijevskog pokreta. Suvremeni, konzumerski neoliberalni kapitalizam, sposoban je apsorbirati sve, i relativizirati sve; uključujući i punkerski nihilizam. No idealizam mu je prirodni neprijatelj; negacija sama po sebi. I na toj točci hipiji ispadaju iz sheme onoga što je danas "cool" a što nije "cool".

Ideološki nositelji potrošačkog neoliberalizma negiraju gotovo sve oblike idealizma: kao opće svjetonazorske opreke suicidalnom, proizvodno/potrošačkom fatalizmu. Posebno je pritom neoliberalizmu odbojan socijalno utopistički, ekološki, i antimaterijalistički idealizam kakvog su predstavljali hipiji. Jer neoliberalizam ukida utopiju: umjesto kroz ekologiju svijet gleda kroz eksploataciju i fatalističku neminovnost prirodnih katastrofa; a čovjekovu sreću i samorealizaciju usmjeruje prema materijalizmu.

Ali Neil Young svega toga izgleda nije svjestan. Pa je svoju autobiografiju posve neoprezno, i komercijalno možda nepromišljeno, naslovio "San jednog hipija". I za to mu se mora odati priznanje. No nije baš sve tako jednostavno. Ikona "hipičije", folka, grungea, i općenito rocka, u svom "hipi snu" najviše piše o automobilima. A uz to se još i opetovano izjašnjava kao - materijalista, zagovornik kapitalizma, pa i zahtjevni i grubi poslodavac!

Idemo od početka. "San jednog hipija" dnevnički je (dez)organizirana biografija. Young dnevno unosi zapise, najčešće o onome što mu se događalo prethodnih dana, ili onome što mu predstoji u skorijoj budućnosti. Piše o svom projektu PureTona, kvalitetne digitalne audio snimke koja bi ponovo trebala vratiti u naše živote glazbu izgubljenu u jeftinoj digitalizaciji; i o projektu tzv. Lincvolta, hibridnog električnog automobila koji bi trebao biti ekološko prometalo budućnosti. I to se doima posve idealistički.

Kad se pak vraća u prošlost, Young piše o kućama koje je posjedovao, o brodovima koje je kupovao, o gitarama, i prije svega o autima. Deseci i deseci automobila prolaze kroz "San jednog hipija". Young zna kad ih je kupio, koliko su koštali, kakav su model bili i koje godište, u kakvom su stanju bili, kako ih je uredio, gdje se s njima vozio, i gdje su sada (najčešće, parkirani u njegovoj golemoj, kolekcionarskoj garaži).

Kada piše o svojoj prvoj grupi - onda piše o mrtvačkim kolima koja je nazvao "Mort" i s kojima je band putovao na koncerte. Kada piše o svom prvom dolasku u Kaliforniju, nadahnuto opisujući susret s oceanom - onda i ovdje auto s kojim se stiglo zauzima čudački velik dio priče. Kada govori o albumu "On the Beach" i kako je nastala fotografija za njegov omot - onda piše o stražnjem dijelu nekog Cadillaca kojeg su za potrebe scenografije odrezali i zakopali u pijesak, itd.

Naravno, Young piše i o glazbi, glazbenicima i prijateljima, svojim suprugama i svojoj djeci. Ima tu nekih vrlo potresnih, vrlo neobičnih epizoda. Sam Young kao dječak je obolio od dječje paralize, u mladosti je imao problema s epileptičnim poremećajima, a bolest je nemilosrdno pratila i njegovu djecu: prvom sinu dijagnosticirana je cerebralna paraliza, a drugom sinu, s drugom majkom, također je dijagnosticirana cerebralna paraliza!

No pošto Young biografiju ne ispisuje kronološki, i njegova intimna povijest, i njegova glazbena povijest, u knjizi se pojavljuju gotovo neočekivano i nekako sporadično, najčešće stisnuti između branika nekog Chevroleta iz 57. i nekog Forda iz 49. Umjesto da budu začin priča iz prošlosti, dio njihove scenografije, auti su prečesto glavni likovi. Pošto je riječ o "snu", pa još i "snu jednog hipija", teško je to samo tako prihvatiti i objasniti. Jer kakve bi veze trebala imati sva ta skupa, kolekcionarska limarija, s naslovnim hipijevskim idealizmom?

Neil Young vraća u medijski opticaj hipije, ali ne ispunjava tu odrednicu konkretnim sadržajem. Njegova autobiografija patchwork je sjećanja na Kaliforniju šezdesetih, na jednu izvanrednu glazbenu karijeru, ali kad govorimo o snovima ovog hipija onda nismo baš sigurni na što bi se to moglo odnositi (PureTone i Lincvolta ipak ćemo ignorirati).

Naravno, fanovi će iz „Sna jednog hipija" izvući sasvim dovoljno zanimljivog materijala (recimo, Young piše kako je tri svoje ključne pjesme, "Cinnamon Girl", "Down by the River" i "Cowgirl in the Sand", napisao tokom dvadeset i četiri sata, ležeći u groznici!). Tu je i vrlo zanimljiv i indikativan zapis kako je Younga u vrijeme nereda u Sunsetu u policijskoj stanici pretukao policajac nazvavši ga "prljavim hipijem"...

No, sve u svemu, oni koji do sada nisu bili Youngovi fanovi, s ovom knjigom to neće postati.


Neil Young: "San jednog hipija"
Preveli Lada Furlan Zaborac i Elvis Šimunić

Menart, 2014.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –