Hilary Mantel : Wolf Hall; Privedite tijela

Nacije slave nepostojeće kraljeve i nepostojeće bitke. Nacije se zaljubljuju u lažne junake i obilježavaju lažne blagdane. Historije nacija mesare se na Prokrustovoj postelji: udovi koji su predugi režu se pilama, udovi koji su prekratki rastežu se lancima i kotačima.

Nacionalni identiteti teatri su apsurda. U njima su prisiljene sudjelovati cijele nacije. Male ili velike; slabe ili jake. Nacionalni identiteti postoje sve dok se strastveno vjeruje u njih. I u same nacionalne vjere treba strastveno vjerovati. U svece koji su narodu obznanili pravu vjeru; u kraljeve koji su vjeru svečano primili, u kneževe i kraljeve koji su vjeru donijeli iz dalekih krajeva.

Kad je ruski knez Vladimir Svjatoslavič birao vjeru na polici monoteističkih religija islam je odbacio jer ne dozvoljava alkohol a kod Rusa to nije moglo proći. Zapadnorimsko kršćanstvo nije ga privlačilo jer Rim još uvijek nije bio ni sjena onoga što je nekada bio: tamo su se oko kamenja Koloseuma još uvijek pasle ovce. S druge strane Konstantinopol je sa svojom bazilikom Sv. Sofije živio svoje najveličanstvenije dane. I tako je Vladimir donio kući bizantsko, istočno kršćanstvo. Ne treba ni govoriti što bi bilo da je drugačije pazario: umjesto u votki i pravoslavlju Rusi bi svoju dušu danas možda morali tražiti u nani i islamu.

Nisu oni jedini veliki narod kojima je vjera došla hirom povijesti. Englezi bi trebali vjerovati u anglikansku crkvu. Uz kralja, imperij, more i demokraciju, to bi trebala biti glavna sastavnica nacionalnog identiteta. Sam kralj je poglavar anglikanske crkve. Ona nije ni katolička, ni protestantska, ni pravoslavna, već ekskluzivno nacionalna, engleska. Narodu ju je i donio kralj. Henryu VIII papa nije želio odobriti poništenje braka s kraljicom Katherine. Bijesan, kralj je odvojio crkvu pod svojom vlašću od Vatikana i sebe postavio na njeno čelo. I tako su Englezi dobili jednu od glavnih sastavnica svog identiteta.

Da povučemo paralelu sa suvremenim političkim proscenijem, brakorazvodni slučaj Henrya VIII bio bi kao da danas Hollande izađe iz EU zato jer Bruxelles ne odobrava njegovu novu ljubavnicu, a Francuzi onda moraju slijedećih pet stoljeća bespogovorno vjerovati u taj predsjednički hir iz bračne ložnice, i držati se njegovih golemih povijesnih posljedica kao pijani plota.

 
Ukratko, "Wolf Hall" Hilary Mantel nije tek povijesni roman. Ovo je roman o jednom od prijelomnih, sudbinskih, ali ujedno i najbesmislenijih događaja engleske povijesti. Probijajući se kroz petstotinjak gusto otisnutih stranica čitatelj se povremeno gubi u toj bujici romansirane engleske povijesti („riječi, riječi, riječi..." napisao je jedan kritičar kojeg je ta bujica preplavila). No niti je "Wolf Hall" slabo napisan roman, niti je brakorazvodna parnica Henrya XVIII nebitan povijesni događaj, relevantan samo engleskoj historiografiji, i engleskim čitateljima.

U tom smislu (relevantnog štiva) možemo pratiti dvije osnovne ideje romana Hilary Mantel. Prva je ona o političkom oportunizmu i preživljavanju unutar krajnje nestabilnog, hirovitog i nasilnog sistema. Pišući o toj gladijatorskoj areni Mantel je za glavnog lika izabrala u historiografiji poprilično prezrenog Thomasa Cromwella. "Wolf Hall" je na neki način njegova biografija. Rođen kao kovačev sin, redovito premlaćivan u djetinjstvu, prisiljen na bijeg od kuće i lutanje Evropom u ranim godinama, Cromwell se istaknuo kao savjetnik kardinala Thomasa Wolseya. A kada je Wolsey nakon hapšenja od strane kralja umro, Cromwell se brzo probio kao jedan od kraljevih savjetnika, njegov rizničar, pisac zakona, i Glavni tajnik.

Rekli bi smo, Cromwell je ono što se danas naziva "profesionalcem". Radi za onog tko mu plaća i tko mu pruža zaštitu. No Mantel ga zbog toga ne osuđuje, niti prikazuje kao rođenog negativca. On je žrtva (sustava), više nego krvnik (istog sustava). U vrijeme kada se gorjelo na lomači za najmanje znakove izdaje, hereze - ili jednostavno zbog nečijih mušica - Cromwell nije bio ništa oštriji sudac od nekih, histografiji dražih likova, poput njegova rivala Thomasa Moorea.

Pritom, namjera Hilary Mantel nije rehabilitacija Cromwella, već prije svega osuda sustava, posebice remetilačkog djelovanja kraljevske obitelji na englesku povijest. To je ujedno i druga osnovna ideja i pripovjedalačka linija "Wolf Halla". Njen odjek možemo slijediti sve do XX stoljeća. Kao što su hirovi Henrya potresali Englesku XVI stoljeća, tako su hirovi kraljevske obitelji u nekoj mjeri bili faktor britanske nestabilnosti i u XX stoljeću; naravno, u srazmjeru s količinom vlasti koju je kraljevska obitelj obnašala.

Abdikacija Edwarda VIII ("zbog žene koju volim" kako se patetično ispovjedio u radijskom obraćanju javnosti) došla je u nezgodan čast, u vrijeme pred rat, donekle zbunjujući vjerni kraljev "puk". A i kasniji Edwardovi odnosi s nacističkom Njemačkom unosili su određenu pomutnju u naciju koja će se uskoro morati suočiti s borbom na život i smrt.

No još i važnije, abdikacija Edwarda VIII tabloidizirala je kraljevsku obitelj. Njegovo patetično obraćanje javnosti neki navode kao rođenje striptiz kulture, a posljedice te banalizacije posebice će eskalirati s dugogodišnjim bračnim problemima princa Charlesa i princeze Diane. U oba slučaja kraljevska obitelj pokazala se za britansko društvo nepotrebnim političkim, kulturnim, i poreznim balastom. Pišući o prijelomnim godinama britanske povijesti Hilary Mantel zasigurno na umu ima te, recentne, slučajeve.

Jer ako pokušamo politički odrediti "Wolf Hall", i u kontekstu vremena o kojem piše, i u kontekstu vremena u kojem je pisan, onda ga možemo nazvati republikanskim romanom. Čitava radnja obilježena je kraljevom samovoljom: svađom s papom i Rimom, ubijanjem ovih i onih protivnika njegova novog braka, spaljivanjem izdajica i heretika; naposljetku i Thomasa Moorea, a onda nekoliko godina poslije i samoga Thomasa Cromwella zbog već uobičajenih optužbi za izdaju i herezu.

Divljaštvo autokratske vladavine, oličeno u kralju, generiralo je i kratkoročne probleme i dugoročne probleme. Posljedice se osjećaju i danas, u tragikomičnoj tvorbi nacionalnog identiteta, ali i u utjecaju bračnih ložnica, od Henryeve preko Edwardove do Charlesove, na britansku politiku, i na britanski puk koji ujutro doručkuje tost s pekmezom od jagoda, popodne pije čaj s mlijekom, navečer odlazi do puba na ale - a cijelog dana jednako želi vjerovati u veličanstvenost i nezamjenjivost kraljevske obitelji. Tom "puku" bi, prije svih, i trebao biti namijenjen ovaj roman.

Hilary Mantel je roman naslovila "Wolf Hallom", imenom rezidencije incestuozne i beskrupulozne obitelji Seymour. Kraljevska obitelj - u kojoj je Henry kraljicu naslijedio od svog brata Arthura, ostavio je zbog Anne Boleyn, tokom njene trudnoće bio intiman s njenom sestrom Mary, da bi se Anne naposljetku odrekla sestre bojeći se da ona ne rodi nasljednika krune prije nje - za Hilary Mantel je metaforički Wolf Hall. Nekada je taj Wolf Hall krojio sudbinu pojedinaca i nacije, kao što čitamo u ovom povijesnom romanu; danas je on proizvođač preplavljujućeg malograđanskog kiča...

 
"Wolf Hall" je objavljen 2009. godine, a 2012. Mantel objavljuje i njegov nastavak. Reklo bi se, "Privedite tijela" je more of the same. I dalje kroz oči i uši Thomasa Cromwella pratimo zbivanja na dvoru kralja Henrya. Svi likovi su tu (osim onih već pogubljenih), i sve osnovne unutarnje političke i vanjsko političke relacije. Konstanta je i kraljeva bračna ložnica kao izvor svih državnih i društvenih nestabilnosti. U "Wolf Hallu" te nestabilnosti je generiralo poništenje braka s kraljicom Katherine; u "Privedite tijela" krizu sada stvara poništenje braka s kraljicom Anne Boleyn.

Kad se zagledao u Anne Boleyn kralj je svoj brak s Katherinom proglasio nevažećim. Katherine je bila supruga njegovog starijeg brata Arthura, i to je bila osnova pravne ništavnosti na kojoj je Cromwell morao poraditi. Kad se zagledao u Jane Seymour kralj je isto odlučio učiniti i sa svojom bračnom vezom s kraljicom Anne. Prva ideja mu je bila da je brak nevaljan a Anne lažna kraljica zato što je bio s njenom sestrom Mary - a nakon veze s nekim toliko rodom bliskim supruzi ipak se ne može sklopiti kršćanski valjan brak... No umjesto kraljevog promiskuiteta na kraju je za proglašenje nevaljalosti braka ipak bolje poslužio pretpostavljeni promiskuitet Anne Boleyn.

Jedan dokazani ljubavnik kraljice bio bi izravni suparnik kralju, njegovim seksualnim sposobnostima i njegovom statusu. Zato su optužena četiri ljubavnika. Seksualne eskapade pohotne kraljice time su se umnožile, no lik kraljeva suparnika iz bračne ložnice pritom je nestao u toj množici. Tokom suđenja u Tower je stigla naredba: "privedite tijela", što objašnjava inicijalno zbunjujući prijevod originalnog naslova "Bring Up the Bodies". Za one koji će im suditi, optuženici, kraljičini ljubavnici, bili su već mrtvi, "tijela"; ali još uvijek ne tijela koja treba donijeti, već ih se kao žive mrtvaca može i "privesti".

Iako funkcioniraju kao predstavak i nastavak "Wolf Hall" i "Privedite tijela" postavljeni su kao dva zasebna romana. Mogu se čitati kao dio jedne cjeline, a sasvim se dobro mogu čitati i odvojeno. Pišući "Wolf Hall" Hilary Mantel još nije planirala i njegov nastavak; pišući "Privedite tijela" nije isključivala, i još uvijek ne isključuje, ni treći nastavak. Dakle, riječ je o zasebnim romanima koji se naknadno uklapaju u cjelinu.

Promatrajući ih kao dio cjeline "Privedite tijela" se od "Wolf Halla" najviše razlikuje po tretmanu Thomasa Cromwella. Ako se prvi dio trudio humanizirati lik prezrenog političara, drugi dio se manje trudi u tom pogledu. Ako je u prvom dijelu Cromwell bio dio neumoljivog, represivnog sustava - pa čak i njegova žrtva - u drugom dijelu on kao da sam postaje taj sustav. U tom smislu mogući treći nastavak, sa pogubljenjem samog Cromwella, dobro bi zaokružio cjelinu, okrećući sustav protiv samog njegovog simbola.

Ono po čemu je roman "Privedite tijela" isti "Wolf Hallu" jest ideja republikanstva koja stoji iza ove romansirane povijesti, i koja je ugrađena u nju. Po tome je i "Wolf Hall" bio zaokružen kao roman, a po tome i "Privedite tijela" može predstavljati samostojnu cjelinu. Ako je u prvom dijelu kralj Henry bio spreman na sukob s Rimom zbog razvrgnuća braka, u drugom dijelu spreman je i na pogubljenje kraljice zbog istog cilja. Dakle, kraljeva samovolja, kraljeva mahnitost, i dalje je u središtu nakaradnosti sustava, i dalje je u središtu romana.

Naravno, ne treba velika hrabrost za obračun s pola milenija mrtvim vladarem, te za prokazivanje već pokoje stoljeće prevladanog sustava. No kao što smo već napomenuli, i monarhizam i sam Henry VIII duboko su usađeni u nacionalnu identifikaciju. A nacionalni mitovi koji iz nje proizlaze još uvijek su pogubni i za Englesku i za sva ostala društva koja se temelje na takvim mistifikacijskim tvorbama.

Raskrinkavajući te mitove Hilary Mantel ne čini ništa revolucionarno: ali to ne znači da zbog toga ne obavlja jedan ozbiljan i nužan posao čišćenja i pospremanja povijesne bagaže.

 
Hilary Mantel: "Wolf Hall"; "Privedite tijela"
Preveo Petar Vujačić

V.B.Z., 2011. i 2013.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )