Mihail Šiškin : Pismovnik
Roman Mihaila Šiškina je lako predstaviti. "Pismovnik" je epistolarni roman: ili "epistolarij", herbarij ljubavnih riječi. Sašenjka piše Volodenjki ljubavna pisma, Volodenjka piše Sašenjki ljubavna pisma. Njihova pisma savladavaju njihovu prostornu razdvojenost. Vladimir je vojnik u ratu na Dalekom istoku. Aleksandra je medicinska sestra u Rusiji. Još i važnije, njihova ljubavna pisma savladavaju i vremensku razdvojenost.
Vladimir je vojnik u Boksačkom ustanku u Kini s početka XX stoljeća, Aleksandra je bolničarka u Moskvi (ili nekom drugom gradu) sredinom XX stoljeća. Ljubavnike dijele tisuće kilometara, te desetljeća i desetljeća. U stvarnom prostoru i vremenu oni se nisu sreli. Niti su se mogli sresti. Tek jedna Sašenjka piše jednom Volodenjki. Tek jedan Volodenjko piše jednoj Sašenjki. Ništa drugo ne znamo o ljubavnicima. Ali zamišljamo kako njihova čeznutljiva pisma - kako njihova ljubav - prelazi stoljeća i svjetove...
Jasno je i iz ovog "visokog koncepta": Šiškin je književnost s velikim "K". Književnost s pijedestala. Književnost od koje se oči cakle. Koja se nosi poput odlikovanja ili ožiljka. Književnost s kojom se maše kao zastavom. Književnost u kojoj je grlo puno emocija, gdje strasti sijeku poput katane u zimsko jutro a riješi udaraju poput kugle za rušenje. To je i književnost beskrajnog popisa bilja i cvijeća: kukurijeka, zečje djeteline, žabnjaka, lincure, gorčike, ljupčaca, kalopera, pasjakovine, kaćuna, prženice, kipreja, medvjetke, žutilice... Ptica: žutovoljke, žune, plavonoge blune, pjenice... Književnost u kojoj "rijeke teku danju na jednu stranu, a noću na drugu". U kojoj se "ljubavnici vole i prije nego što doznaju jedno za drugo". U kojoj Sašenjka piše voljenom Volodenjku da se udaje, a on ne reagira. Logično, jer ljubavnici iz različitih vremena i prostora, žive isključivo u romantičnoj sferi.
Nije lako s takvom književnošću. Ona naginje kiču. Koga briga za prženicu i pjenicu? Koga briga za carskog Romea i sovjetsku Juliju čija ljubav prelijeće meridijane i epohe? Velika "K" je najčešće antidatirana: za svojim vremenom kasni 50-100 godina. U pravilu je cijepljena na suvremenost, ironiju, humor, eksperiment, modernizam općenito. Ponešto od svega toga je i Šiškin... "Pismovnik" je pisan krajem nultih, objavljen 2010., no radnjom bježi u pedesete, i još dalje, na početak XX stoljeća. Ironije nema. Humora ima samo u tragovima. Ali koliko god "Pismovnik" bio velika "K" - on je ipak, jednostavno, velika književnost. Kažu velikog, i "najvećeg" živućeg ruskog pisca, rođenog 1961. u Moskvi (s adresom boravišta u Švicarskoj), dvostrukog dobitnika Velike knjige, godišnje nagrade za najbolju knjigu na ruskom jeziku.
Sve u romanu ima svog smisla. Vrh šestara Šiškin zabija u sredinu XX stoljeća; to je vrijeme Aleksandre. Za pozicioniranje Vladimira treba mu odmak od pedesetak godina, kako bi ljubavnici i fizički bili razdvojeni vremenom. Iz sredine XX st. kružnicu vuče prema početku stoljeća. Možemo postaviti pitanje zašto kružnicu nije povukao prema kraju stoljeća, i primjerice ratu u Čečeniji? Radnja bi se aktualizirala, politička oštrica zaoštrila. No i Boksački ustanak ima svog smisla. To je rat protiv Kine; koja je danas velesila ne samo u Aziji i na Dalekom istoku. To je rat zapadnih i inih imperijalnih sila (Rusije, Britanije, Francuske, Amerike, i Japana) za kolonizaciju Kine. Jasno je, u kontekstu suvremene geopolitike i ekonomske moći Boksački ustanak nije rat bez provokativnosti. Odlazeći u njega Šiškin antidatira svoj roman, obnavlja prošlo, ali i postavlja neke zanimljive veze sa suvremenošću.
Nije bez vraga niti pozicioniranje Aleksandre u pedesete. Ona je mogla biti smještena u sadašnjicu. Moglo se naći prostora za njeno vremensko razdvajanje od Vladimira. On je mogao biti u ratu u Afganistanu, ili je mogao postavljati projektile srednjeg dometa na Kubi. No i u SSSR-u, kao i u svijetu, pedesete su godine za mladu, urbanu ženu bile godine promjena. Aleksandra je akter i svjedok tih promjena. Zapravo, najbolje stranice "Pismovnika" upravo su one koje govore o Aleksandri i njenom suprugu, o Aleksandrinoj prijateljici Janki i njenom ljubavniku, i tome kako su njih dvoje sjedili jedno kraj drugog na trosjedu, kod zajedničkih poznanika, i kako se ona u razgovoru zanijela i stala mu iz navike čupkati kosu, ali na svu sreću, nitko to nije opazio.
Kad je Janka izgubila dijete nastale su komplikacije i morala je ostati u bolnici. Kod kuće ju je zamijenila prijateljica Aleksandra. Pripremala je doručak za Jankinog muža, ispraćala ga na posao, vodila starijeg sina u školu, mlađeg u vrtić. Pa ih je čekala da se vrate, pospremala stan, pripremala ručak. Jankin muž se drugačije počeo odnositi prema njoj, pomagao je u pranju suđa, donosio cvijeće, a jednom i izmasirao leđa... Nakon svega, Janka i Aleksandra više nisu bile najbolje prijateljice. Janka je zahladila odnos s Aleksandrom, zamjenskom suprugom svog muža i zamjenskom majkom svoje djece.
Čitajući te pasuse jasno je da bi i Alice Munro imala kod Šiškina štogod za pročitati o životu žena. Dok Vladimir piše o svinjama koje ruju između pougljenih trupala - shvativši kako je vidio svinje koje jedu pečene ljude! - dok Volodenjka svjedoči o užasima rata i smrti, Aleksandra se sjeća kako ju je "prvi put ljubio ondje", kako se nije mogla opustiti, pitajući se kakvu to tajnu dječaci vide ondje gdje su "sluz, mijazam, bakterije".
I tako Šiškin miješa rat i seks, krv i sluz, ljubavnike i pokojnike, kolonijalizam i žensku emancipaciju, konvencionalnu veliku "K" i stvarno veliku književnost... I gotovo da nigdje nema viška, svugdje jedno pojačava drugo, i sve se na kraju slijeva u jednu rijeku...
I ne, nismo zaboravili - Šiškin je velik ruski pisac, on živi u sferi velike književnosti, ali tokom svog gostovanja u Zagrebu doznalo se i da ne podražava takozvanu aktualnu rusku politiku.
Mihail Šiškin: "Pismovnik"
Preveo Igor Buljan
Naklada Ljevak, 2014.
( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )