Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 10.10.2014.

Boris Buden i Želimir Žilnik: Uvod u prošlost

U stanovitoj knjizi o filmovima jugoslavenskog crnog vala Boris Buden nailazi na uobičajenu frazu: "Želimir Žilnik je jedan od onih srpskih redatelja..." Upravo tako, Žilnik - srpski redatelj. Znamo o čemu se tu radi, o kakvoj uobičajenoj, svakodnevnoj banalizaciji: o kakvoj etničkoj kategorizaciji i pospremanju u nacionalnu ladicu.

Kaže Buden, u pravilu prelazimo preko tih fraza jedva ih zamjećujući ("ruski realizam", „njemački klasični idealizam", „čudo hrvatske naive", itd.). Naravno, nismo ludi, nećemo se valjda obazirati na takve stvari, trošiti snagu na boks sa sveprisutnim neprijateljem, udarati u tisuće i stotine tisuća takvih nacionalnih posvojenica, sve dok nas ne proglase redikulima, opsesivcima, dok i sami ne odlijepimo u žaru tog donkihotovskog juriša.

Nacionalizacija bilo koga ili bilo čega - filmskog redatelja ili sira s rupama - gadna je zavjera. Ona, naizgled posve bezazlena, sve sravnjuje na jednu razinu, podvodi pod jednu ideologiju: i lijeve i desne, i redatelje i sireve, pa i Žilnika ("srpski redatelj"), i Budena ("hrvatski publicista"). Ali ovoga puta ne prelazimo samo tako preko toga. Not this time! Citirajući Toma Gotovca, svoj uvod o "srpskom Žilniku" Buden zaključuje: "Želimir Žilnik, 'srpski redatelj'? Ma dajte, nemojte me jebat u zdrav mozak".

Kao i Žilnika, i knjigu "Uvod u prošlost" isto bi se tako moglo nazvati "srpskom knjigom" (izdavač, novosadski kuda.org) "hrvatskog autora" (BB) o "srpskom redatelju" (opet nesretni ŽŽ) - napisanom na hrvatskom (Buden) i srpskom jeziku (Žilnik); a ponegdje i nečemu između toga.

Naravno, na kraju recenzija portala za književnost Moderna vremena počesto stoji informacija da je tekst sufinancirala ZANA. ZANA je udruga nakladnika RH. Logično, udruga podupire pisanje o izdanjima hrvatskih nakladnika (uključujući tu i knjige manjinskih nakladnika poput "srpske" Prosvjete). Dakle, knjige objavljene od strane nakladnika koji djeluju unutar RH: tzv. "hrvatske knjige", ne "slovenske", ne "srpske", ne one između, ne-definirane. Autori mogu biti ovi i oni, njihov predmet mogu biti "srpski redatelji" ili "hrvatski naivci" - no poželjno bi bilo da knjiga bude "made in RH".

Ali, ajmo malo preći preko te crte. Zaboraviti da smo "mali čovek". Izaći iz kategorizacija, odbaciti nacionalni i državni kišobran, i pustiti da nam nebo bude zastava. I Žilnik, i Buden, i ova knjiga, mnogo su više od toga. Oni ne samo da se opiru bilo kakvoj nacionalno-etatističkoj kategorizaciji: oni joj se krevelje u lice...


Inače, "Uvod u prošlost" sastavljen je od intervjua sa Želimir Žilnikom i serijom na ovaj ili onaj način povezanih Budenovih eseja: u kojima se na ingeniozan način intervju povezuje s razmišljanjima o tome što je danas uopće prošlost; ili se nastup Susan Boyle (one škotske zvijezde televizijskog talent showa) povezuje s crno-valnim filmom Žike Pavlovića "Kad budem mrtav i beo" (u kojem Dragan Nikolić nastupa na natjecanju mladih talenata). Pojednostavljeno, Žilnik je zadužen za šarmantnu i anegdotalnu razinu knjige, a Buden za onu dubokumnu. Žilnik slika povijesnu minijaturu, Budenova kičica hvata makro povijest.

Odmah na početku Buden razjašnjava osnovne stvari. A osnovno je - zašto Žilnik? Za Budena, Žilnik "na neponovljivi način dijeli i artikulira iskustvo traume". "Uvod u prošlost" nije kritička analiza i valorizacija Žilnikova filmskog opusa. Ona ne pozicionira Žilnika unutar jugoslavenskog i svjetskog filma, niti odmjeruje njegov kulturni i politički utjecaj. Ona čak niti ne pretendira društvo učiniti boljim i pametnijim!

Buden je tu skroz jasan: "Koliko je samo milijuna sati nastave povijesti u školama bivše Jugoslavije bilo posvećeno zlu bratoubilačkog rata. I čemu je koristila ta silna gomila znanja? Ničemu..." Žilnikovo iskustvo traume je više od tog znanja jer "uključuje i iskustvo neznanja", iskustvo "njegove praktične bezvrijednosti". Ni Žilnik, ni Makavejev, Žika Pavlović, i svi ostali, nisu zaustavili rat. Neće zaustaviti niti onaj budući. No ono što je sigurno jest da bi bez njihove "traume" zlo bilo i veće.

Zato, da ne bude veće, "jedna od glavnih intencija ove knjige" je "pružiti otpor autoritarnoj kanonizaciji kao bogomdanom pravu institucionalizirane kulturne prakse, sabotirati projekt nacionalne baštine..."  I tu se onda odmah udara ravno u glavu. Tamo gdje bi svaki povjesničar filma ili kritičar počeo sa sintagmom ŽŽ - "srpski redatelj", Buden odmah psuje: "ma nemoj...!"

Smiješak koji se pojavljuje na licu čitatelja prvi puta kad Buden opsuje - ne silazi do kraja "Uvoda u prošlost". Nisu to jednostavne stvari. Zastrašujuće su to vjetrenjače nacionalizma, prošlosti, diktature... Ali vedrine ne manjka niti kada Žilnik prepričava kako mu je sedam agenata zalupalo na vrata zato jer su kod njega osamdesetih odsjeli prijatelji iz Njemačke, niti kada se prisjeća kako je Tito prekinuo gledanje njegovih "Ranih radova" uz ljutito pitanje - "Šta hočeju ovi luđaci?"

Već sutradan, čim se pročulo za ovu "kritiku", direktor Avala filma Dragiša Ðurić pozvao je Žilnika i pokazavši mu fotografiju Tita na kancelarijskom stolu rekao da je "sinoć gledan film"; te kako je "projekcija je prekinuta", i  "postavljeno neprijatno pitanje". Ali direktor je već imao odličan plan za izlazak iz te, je li, "neprijatne" situacije. Žilnik samo treba potpisati izjavu da je film još uvijek u montaži, da je to radna verzija, pače, da je kopija prikazana na Dedinju ukradena, da se pušta bez odobrenja autora - i tako, sve prvorazredna evazivna taktika izbjegavanja kuršuma kritike s visokog mjesta.

Ali tu je bio i jedan "mali problem". Još jučer ekipa filma se šepirila po premijerama baš s tim filmom, davala trijumfalne intervjue, polemizirala po novinama lijevo i desno. Žilnik odbija potpisati, a direktor zove Javno tužilaštvo objašnjavajući da - "nadobudni umetnik neće da sarađuje".

Na kraju sve završava happyendom. Žilnik dobiva sudski postupak, film je oslobođen, i za tjedan dana prikazan na Berlinskom festivalu. Epizodu s napadom na "Rane radove" Žilnik završava konstatacijom da on Tita ne bi nazvao diktatorom. Usprkos vrlo loše kritike glavnog filmskog kritičara film je prošao, provukao se, i postao prvorazrednim kulturnim markerom. Buden se na taj komentar o Titu nadovezuje opservacijom da je multikonfesionalna, multinacionalna jezgra Sarajeva opstala „pod sultanima i kraljevima, pod kajzerom i generalnim sekretarom komunističke partije, ali nije preživjela postkomunističku demokraciju"... 

I tako, prepričavamo da bi dali "ton i sliku" knjige, ali i primjere "svetogrđa" koje BB i ŽŽ razmjenjuju u "Uvodu prošlost". Pri čemu "svetogrđa" ne treba pretpostavljati općoj šarmantnosti i opuštenosti knjige, uostalom, baš kao ni obrnuto. Sve je to jedna legura, jedna pilula, jedan lijek - za prošlost i budućnost, za diktature i demokracije, za što manje "ishlapjelih aura", "lažne izvjesnosti" i "potrošene samorazumljivosti".

 
Boris Buden i Želimir Žilnik: "Uvod u prošlost"

Centar za nove medije_kuda.org, Novi Sad, 2013.    

 
***

Ok, da se u dogovoru s autorom teksta uključi i urednik ovog portala, pitajući se jednostavno pitanje: Dragane, u čemu je problem? Objavljivali bi mi rado i prikaze knjiga koje izlaze u Americi, Velikoj Britaniji, Francuskoj, Njemačkoj, Italiji... ili nama još bliže u Sloveniji, Mađarskoj, BiH, Srbiji, Rumunjskoj, Crnoj Gori, Makedoniji, Albaniji, Grčkoj... kada bi ovako "profitni", kako nam neki smještaju, imali više novaca, a pravilo je da za naš portal nitko ne piše mukte i za slavu. Pa bi, dakle, rado pisali o američkim, francuskim, talijanskim, slovenskim, srpskim, makedonskim, grčkim... da ne nabrajam dalje... knjigama i piscima, o izdanjima objavljenima u bijelom svijetu, ali nemamo dovoljno novaca za to. Btw kada kažemo "francuska knjiga" ili "francuski pisac", mislimo li nužno unutar isključujućih kategorija, da ju je napisao nužno i etnički "čisti" Francuz, ili da isti (i njegovo djelo) nije i "pisac svijeta"? Rekao bih da uopće ne razmišljamo na taj način,"ladičarenje" često služi i nekoj drugoj svrsi.

I pojašnjenje o ZANI - udruzi za zaštiti prava nakladnika, koja prikuplja sredstva u korist nakladnika od fotokopiraonica, ali i ne samo po toj osnovi, a onda ta prikupljena sredstva isplaćuje nakladnicima ili podupire neke knjiške projekte, poput Noći knjige ili Kliofesta, a zaključno s rujnom 2014. (dakle, ne više!) i rubriku kritike na ovom portalu. Dobro je da su hrvatski nakladnici članovi ZANE (dakle, ovi ovdje a ne neki s Marsa) bili pozitivno reagirali na naš prijedlog sufinanciranja rubrike kritičkog pisanja o knjigama, pri čemu a) smo imali slobodne ruke u odabiru knjiga, i pazili smo da su fair zastupljena izdanja od najmanjeg pa do najvećeg nakladnika, i različitih tematskih niša; b) imali smo slobodnu volju pisati pozitivno ili negativno o istima, tj. na vama kritičarima je samostalno donošenje sudova, a na nama da se na portalu bavimo i "kritikom moćnih" iz nakladničke branše ali i šire; c) Moderna vremena iz vlastitih prihoda pokriju i više od pola potrebnih sredstava za honorare kritičarima, tj. broj kritika bio je i znatno veći od dogovorene kvote, a normalno da ako želimo možemo nekom kritičaru platiti i tekst o knjigama "preko granica".

Za sada na portalu u najvećem broju pišemo o knjigama hrvatskih nakladnika (ali od autora sa svih stana svijeta) koje su dobavljive u našoj knjižarskoj mreži, jer je jedna od misija ovog portala i podupiranje hrvatskog nakladništva i knjižarstva (čitaj: i pisaca, prevoditelja, knjižničara...). Dakle, autonomija izbora je zaštićena, pa onda možemo honorirati i ovaj prikaz u kojem je predmet knjiga koja nije izdanje nekog hrvatskog nakladnika, i sve je u redu, tim više što je i dostupna kao besplatni pdf download.

Na kraju, rekao bih da je tu netko malo previše zabrijao na nacionalno ili a-nacionalno, s koje se strane već gleda, pa se često u preforsiranom kreveljenju vidi i krivo.

Nenad Bartolčić

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –