Mathias Enard : Zona

Održava se
01.01.1901.

Sva je prilika da su se Mathias Enard i Winfried Georg Sebald negdje sreli; u nekom gradu, na nekom kolodvoru. Ili se možda mimoišli u nekom hotelu, restoranu, luci, za svega par dana, par tjedana, možda tek par sati.

Mathiasa Enarda (rođenog 1972. u francuskom Niortu) i Winfrieda Georga Sebalda (rođenog 1944. u Njemačkoj, umrlog 2001. u Engleskoj), dijeli čitavih dvadeset i osam godina. Devedesetih godina Sebald je bio sredovječni profesor njemačkog jezika i književnosti, a Enard student arapskog i perzijskog. No udaljenost među njima nije onakva kakvu sugeriraju godine. Obojica su konstantno putovali. Sebald u evropskim krugovima, Enard u širim, evropsko-sredozemno-srednjeazijskim krugovima. Obojica su bili pasionirani turisti; i pasionirani povjesničari-amateri.

Njihove putničke kružnice mogle su se presjeći u sjevernoj Italiji: na milanskom kolodvoru, kanalima Venecije, ili nekim zaboravljenim evropskim poljima smrti. Ali to je susret dvaju stranaca. Enard i Sebald dijele godine, ali donekle i jezici. Zapravo, sam Enard kao Enard još ne postoji, a Sebalda još nije stigla smrt i posthumna slava. U najboljem slučaju mogli su se susresti kao pisac (Sebald) i čitatelj (Enard). Međutim, putnika Enarda i putnika Sebalda dijeli i još nešto. Iako su se možda susreli u istom gradu, na istom kolodvoru, u određenim sjecištima njihovih lutalačkih kružnica, oni rijetko hodaju istom stazom. Sebald hoda svijetlim elizejskim poljima, Enard mračnim marcijalnim poljanama boga Marsa.

Premda je i Sebald znao svratiti do nekadašnjih bojišta i stratišta, kada ga zamislimo, vidimo ga u nekom pitomom i mirnom kraju. Recimo kako pješači Norfolkom i Suffolkom ("Saturnovi prsteni"), njihovom pitomom unutrašnjošću, malim nepoznatim gradovima i dugom morskom obalom, skačući poput pčelice s cvijeta na cvijet... i nabrajajući pritom svu silu bilja i cvijeća.

Zajedno sa Sebaldom luta i njegova percepcija. Dapače, krasi ga genijalni nedostatak duže koncentracije. S jedne priče odluta na drugu priču, iz sadašnjosti u povijest i onda u istom koraku nazad. Dok pješači istočno-anglijskim grofovijama Sebaldov tekst leti svijetom i poviješću, nošen iznenadnim asocijacijama i neočekivanim digresijama: od kineske carice do engleskog modelara čiji je životni projekt maketa hrama u Jeruzalemu; od nekog izbjeglog francuskog vikonta koji je u Engleskoj odbio ljubavnu sreću priznavši da je tamo na kontinentu oženjen, do neobično opsežnih pripovijesti o izlovu sleđa u Sjevernom moru, te uzgoju dudovog svilca u Evropi.

Ako je Sebald dobroćudni turista, Enard je demonski pas rata. U "Zoni" njegov junak, što nogom što mišlju, što kao ratnik što kao turista, obilazi bojišta Slavonije 1991., Bosne 1993., Alžira 1992., Bejruta 1982., Barcelone 1939., Carigrada 1453...mjesta povijesnih bitaka: Monte Cassino, Lepant, Vukovar, Sarajevo... okrutnih etničkih čišćenja: Valencija (Mauri), Rodos, Solun (Židovi), Kavkaz (Armenci)... stratišta: Mauthausen, Jasenovac, Šatila, Sobibor ... na svom putu skuplja mrtvace (od Giordana Bruna spaljenog na Campo del Fiori u Rimu, preko Isidore Duncan koju je šal zadavio tokom vožnje kroz promenadu Nice, do nacističkog krvnika Aloisa Brunnera čiji je leš u Damasku napola pojeo kućni doberman), i obilazi grobove...

Enardov junak Francis Servain Mirković, Francuz po ocu, Hrvat po majci iz emigrantske ustaške obitelji, svratiti će i do groba Vicentea Pereza alias Maksa Luburića, u španjolskom mjestašcu Carcaixenteu blizu Valencije. Kaže, grob je održavan. Riječ je vjerojatno o djeci i unucima Luburića. Tko bi drugi dolazio na grob jasenovačkog krvnika: pa njega i ustaše izbjegavaju, kamoli normalan svijet. Možemo reći - tko drugi osim Mathiasa Enarda? I njegovog avatara za putovanje mračnom stranom Mediterana - Francisa Mirkovića.

"Zona" se ispisuje u jednoj rečenici od 150.000 riječi, prekinutoj s tek pokojim upitnikom i nekoliko poglavlja izmišljenog palestinskog romana, kojima Enard uzima predah od rečenice bez točke. Unutar te beskrajne rečenice Francis Mirković putuje vlakom od Milana do Rima noseći u Vatikan tajanstvenu torbu s popisima žrtava raznih stratišta, jezdeći mislima od Barcelone do Bejruta, na crnim krilima rata i krvološtva. Mirković je, "gonjan majčinim suzama", bio dragovoljac u Hrvatskoj, gdje je kod Marinaca probijao opsadu Vukovara, i u Bosni, gdje je sudjelovao u ratnom zločinu kod Viteza. Nakon ratnog iskustva započinje špijunsku karijeru, operirajući za neimenovanu francusku agenciju u prostoru tzv. Zone: više-manje mediteranskom bazenu.

Mjesta koja Mirković obilazi, sjećanja koja skuplja, povijest koju čita - sačinjavaju golemu enciklopediju užasa. Nepreglednu kao što je i njegova rečenica. Ta mutna rijeka krivuda onako kako krivuda Magrisov Dunav, gurajući pred sobom poput nabujale rijeke masu krvave povijesti.

Nije "Zona" laka za čitanje. Kao što rečenica od 150.000 riječi ne daje predaha, niti Enardov povijesni putopis ne tetoši čitatelja. No velik je to roman; velik je to pisac; u velikim cipelama. Sasvim uz bok najvećima. Uključujući i Sebalda: s kojim je uvijek u istim putničkim krugovima, istim kolodvorima i putničkim kupeima, ali kao nekim čudom, najčešće u paralelnim dimenzijama.

Mathias Enard: "Zona"
Prevela Ivana Šojat-Kuči

Fraktura, 2014.