Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 02.01.2015.

Thomas Piketty : Kapital u 21. stoljeću
Održava se
01.01.1901.

Vic je star, ali poanta još uvijek stoji. Pitanje glasi „kako se Rockefeller obogatio?" Odgovor je: "Kupio je jabuku za jedan cent, oprao ju je i obrisao, i prodao za dva centa. Zatim je kupio dvije jabuke po jedan cent, oprao ih i obrisao, i prodao svaku za dva centa... I tako sve do trenutka kad je kupio sedam jabuka po jedan cent - i od starijeg Rockefellera naslijedio bogatstvo"...

"Better be lucky than smart", kažu Amerikanci. "Bolje imati sreće nego biti pametan": dakle, bolje se uzdati u nasljedstvo nego li u sposobnost „glancanja" jabuka, bolje se uzdati u sreću nego li u pamet, jer u krajnjoj liniji, tu je negdje i jedna od poanta vica - ne stvaraju se bogatstva sposobnošću i pameću nego srećom i nasljeđem.

Neobična je to poslovica. Nimalo američka, osim po tome što je američka. Već stoljećima Amerikom vlada mit o društvu koje je demokratsko, meritokratsko, anti-aristokratsko, u kojem svatko može uspjeti, u kojem svatko može ostvariti svoj "američki san", bez obzira na porijeklo. Taj središnji ideološki mit nije dovelo u pitanje ni robovlasništvo na Jugu, krajnje neegalitaran sustav s najnasilnijim mogućim oblikom nejednakosti, niti općenito rasna nejednakost koja je, kako vidimo, aktualna još i danas; da spomenemo samo one najuočljivije diskrepancije između mita i stvarnosti.

Očito, nije u američkom plebejskom raju baš sve idealno. Komičar Stephen Colbert gostovanje Thomasa Pikettya u svom televizijskom showu najavio je riječima da "Kapital u dvadeset prvom stoljeću": "diže poklopac s pitanja nejednakosti primanja - ali siromašni to neće doznati jer knjiga košta 40 dolara". No izgleda da siromašni ipak nešto znaju i bez 40 dolara. Ne samo oni u Americi, gdje je mit o egalitarnosti i jednakim mogućnostima za sve još uvijek posebno snažan, već i siromašni drugdje po svijetu.

Amerikanci kažu, "better be lucky than smart"; kod nas se često čuje "bogati postaju bogatiji, a siromašni siromašniji". Ove dvije poznate uzrečice ujedno i najjezgrovitije sažimaju novovjeki "Kapital" francuskog ekonomiste i socijaliste. Ekonomska formula je jednostavna - r >g. Povrat od kapitala veći je od stope rasta. To je osnovna snaga ekonomske divergencije, raslojavanja društva na sve bogatije i sve siromašnije. U svijetu slabe stope rasta, od 0,5% do 1% godišnje, prosječni povrat od kapitala (kamata na štednju, rente, financijskih ulaganja) od 4-5% godišnje, osjetno je veći. To znači da se bogatstva akumulirana u prošlosti rekapitaliziraju puno brže od rasta ekonomije, čak i kad nema nikakvog prihoda od rada.

Takav omjer povrata od kapitala i stope rasta bio je karakterističan za 18. i 19. stoljeće. Početkom 20. stoljeća on je doveo do drastičnih oblika ekonomskog raslojavanja. Oni koji su radili bivali su siromašniji, oni koji nisu radili postajali su bogatiji. Šokovi koji su se dogodili u razdoblju 1914.-1945. umanjili su divergenciju. Razaranja, inflacija, eksproprijacija, veće porezne stope, itd., obrnule su stoljetne tendencije raslojavanja. Poslijeratne visoke stope rasta (također i demografskog rasta), uz socijalne projekte "države blagostanja", pojačale su trend smanjivanja nejednakosti.

U razdoblju 1970.-1980., vremenu neokonzervativne revolucije u SAD i Britaniji, završava period konvergencije i ponovo prevladavaju sile divergencije. Konačno, na početku 21. stoljeća koncentracija kapitala opet postaje sve drastičnija, premda ne takva kakva je bila u evropskim državama stoljeće ranije. Također, očit je i trend daljnjeg rasta koncentracije kapitala i ekonomske divergencije. Pikettyjev zaključak glasi da bi bilo iluzorno zamišljati da u strukturi modernog rasta, koji kod bogatih zemalja s malom demografskom stopom ne može biti mnogo veći od 1%, te u postojećim zakonima tržišne ekonomije, postoje sile konvergencije koje prirodno dovode do smanjenja nejednakosti bogatstva ili do harmonične stabilizacije.

Pojednostavljujemo, no slika bi trebala biti jasna. Vladajući sustav, postojeća razina razvoja, pogoduje rastu kapitala i osiromašivanju većine društva: ne samo nižih klasa, već i viših, pa i samog gornjeg decila, a sve na račun 1% posto stanovništva, štoviše 0,1% najbogatijeg stanovništva. Uspostavljenje sile konvergencije, poput obrazovanja ili porezne politike, ovakve kakve jesu ne mogu zaustaviti taj trend. Piketty vrlo detaljno, na povijesnoj skali od 18. stoljeća (čak i dublje od toga) analizira i dokumentira te trendove ekonomske divergencije i konvergencije. "Kapital" je prepun podataka, grafikona i povijesnih projekcija, kakve još nitko nije sakupio unutar jednih korica. Možda Piketty govori nešto što je svima jasno još od osamdesetih i devedesetih, ali nigdje to nije izrečeno na tako dokumentiran i argumentiran način.

Izlaz iz tog trenda okrupnjavanja kapitala (koji bi tokom 21. stoljeća mogao dovesti do apokaliptične ekonomske i društvene situacije) Piketty vidi u poreznoj politici i progresivnom porezu. Mora se priznati, nakon što je vagnerijanski mračno opisao i dokumentirao suvremene trendove raslojavanja, taj lijek doima se poput ideje da leukemiju liječimo prokuhanom vodom. No tu leži i jedan od najzanimljivijih aspekata "Kapitala". Pikettya ne zanimaju ideološka rješenja, nego ekonomski instrumenti koji mu stoje na raspolaganju. Podivljalog bika ne želi u pravedničkom gnjevu gađati interkontinentalnom raketom s atomskom bojevom glavom, već ga poput matadora onesposobiti jednim jedinim preciznim udarcem poreznog mača. 

Premda ljevičar Piketty odbacuje lijevi radikalizam. Dapače, za razliku od većine kritičara suvremene neoliberalne ekonomije, on odbacuje i samog Marxa. Već na samo početku "Kapitala" iznosi da se mračna procjena o "načelu beskonačne akumulacije" iz Marxova "Kapitala" nije obistinila. Već u vrijeme objavljivanja "Kapitala" trendovi akumulaciju su se ublažili. "U posljednjoj trećini 19. stoljeća plaće su napokon počele rasti: kupovna moć općenito se poboljšala, što je bitno mijenjalo stanje, iako su nejednakosti ostale vrlo velike i u nekim su aspektima nastavile rasti sve do Prvog svjetskog rata".

Kao što smo vidjeli, sa šokovima 1914.-1945., i kasnijim politikama "država blagostanja", ti su se trendovi beskonačnog bogaćenja kapitalista i preokrenuli. "Komunistička revolucija se dogodila, ali u najzaostalijoj evropskoj zemlji, gdje je industrijska revolucija jedva započela (u Rusiji), dok su naprednije evropske zemlje istraživale druge, socijaldemokratske putove, srećom za svoje stanovništvo. Kao i prethodni autori, Marx je potpuno zanemario mogućnost trajnog tehnološkog napretka i kontinuiranog porasta produktivnosti, snagu za koju ćemo vidjeti da - u izvjesnoj mjeri - može uravnotežiti proces akumulacije i rastuće koncentracije privatnog kapitala."

Problem s Marxom jest i taj što je zaključke izvlačio iz neadekvatnih istraživanja. Tu je Piketty posve nemilosrdan: "... unatoč svim svojim važnim spoznajama, Marx je najčešće zadržao relativno anegdotski i nesistematski pristup statistikama koje su mu bile na raspolaganju. Posebno, nije pokušavao spoznati je li vrlo velik kapitalni intenzitet, za koji je smatrao da ga je otkrio u računima nekih tvornica, reprezentativan za britansku ekonomiju u cjelini, čak ni za određeni sektor, što je mogao pokušati prikupljajući barem nekoliko desetaka računa poduzeća."

Otkud kod Pikettya ovakav raskid s Marxom? Prije svega, tu je riječ o metodologiji. U prvom svesku "Kapitala" Marx daje primjer računa tekstilne tvornice - koje je "dobio od vlasnika"! - i onda iz njihovih upitnih i partikularnih vrijednosti donosi dalekosežne zaključke. Piketty s druge strane barata nepreglednom masom podataka iz najrazličitijih povijesnih razdoblja kojima ga opskrbljuju suradnici iz raznih zemalja svijeta.

Ali postoji i nešto važnije. Piketty (1971.) naglašava da je pripadnik generacije koja je gledala pad Berlinskog zida. On ima iskustvo real-socijalizma, i priznaje da je cijepljen protiv općenitog antikapitalističkog diskursa - "koji kao da zaboravlja taj bitni povijesni neuspjeh". Oni koji pripadaju njegovoj generaciji dobro znaju što govori. Ništa više od toga ne treba reći. Mnogi današnji ljevičar preko noći bi posjedili da ih neko teleportira u Čehoslovačku sredine osamdesetih: da ne govorimo o nekim ružnijim mjestima i gorim vremenima unutar komunističkog arhipelaga (Staljinov Gulag, Pol Potova rižina polja, Kim Il Sungovi rudnici, Maova sela u vrijeme "velikog skoka naprijed", itd.).

Ispisujući optužnicu protiv kapitalističke akumulacije Piketty ne zapada u zamku radikalizma koji zaziva drakonska rješenja ili zaboravlja stvarnost totalitarističkih režima iz nedavne prošlosti. Progresivni porez (neprimjenjiv na globalnoj razini, i na sve "porezne oaze") možda jest liječenje leukemije prokuhanom vodom, ali niti liječenje raka krvi amputacijom noge nije primjereni lijek.

 

Thomas Piketty: "Kapital u 21. stoljeću"
Prevela Nataša Desnica-Žerjavić

Profil, 2014.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –