Zrinka Pavlić : Punokrvna sam ovisnica o pričama!

Spisateljica, blogerica, tv kritičarka i prevoditeljica, sve su to zanimanja kojima se bavi Zagrepčanka Zrinka Pavlić, autorica najnovije knjige kratkih priča "Imaš vatre?" što ju je nedavno izdala Naklada Jesenski i Turk.

O ovom izdanju i mnogim drugim temama razgovaramo s autoricom.

Antonela Marušić: Blogosfera te početkom dvijetisućitih dovela do plaćenih angažmana u novinama, istovremeno si pripovjedačku kondiciju i samopouzdanje stečeno na blogu pretočila u svoju prvu knjigu "Svijet i praktična žena", a nekoliko godina kasnije do koljena si na terenu kratke priče.  Koliko svoj književni rast duguješ blogovskom iskustvu?

Zrinka Pavlić: Blog mi je super i, da se izrazim patetično, ima posebno mjesto u mojem srcu. Jako sam ga voljela pisati, donio mi je puno odličnih stvari, bio je super poligon za vježbanje pisanja, divan način na koji sam svoju skribomaniju pretvorila u nešto što su ljudi voljeli čitati, ukratko - imam samo lijepe riječi za razdoblje bloganja i sigurno je jako dobro i jako pozitivno utjecao na mene. No ipak, blog sam otvorila 2004. godine, kada su mi već bile 33 godine, prije toga sam već bila pisala barem petnaest godina, u raznim novinama, časopisima i "onako", za sebe. Blog je definitivno bio trenutak u kojem je ono što pišem postalo mnogo zapaženije nego ikada dotad, ali bilo je i prije bloga megabajta i megabajta napisanog materijala...

Knjiga "Imaš vatre?" zbrika je ulančanih priča, međusobno povezanih istim likovima i događajima.  Uz malo pomaka u strukturi mogla ih postaviti kao roman. Zašto nisi i zašto si se ipak odlučila za zbirku shortova? Roman je ipak najčitanija i najcijenjenija književna vrsta, a iza tebe su već tri zbirke priča. 

Pa, ne znam baš točno odgovoriti na ovo pitanje. Znam samo da sam htjela napisati takvu zbirku priča i po mojem mišljenju, to doista i jest zbirka priča. Možda ima neke elemente romana, ali ipak se svaku priču u njoj može čitati zasebno. Zajedno tvore jednu dodatnu cjelinu, povezanost zbirci daje još jedan „štih" ili dimenziju, ali čak i ako netko kojim slučajem ne skuži sve veze između priča, i dalje može shvatiti svaku priču zasebno. Povrh toga, ja volim priče, kratke ili ne baš tako kratke - ove moje ubrajaju se u potonju kategoriju jer se svaka proteže na kojih dvadeset stranica.

Ne želim biti pretenciozna i uspoređivati se s velikanima svjetske književnosti, ali, evo, primjerice, Alice Munro, koja je nedavno dobila Nobelovu nagradu, cijeli život piše samo priče. Raymond Carver isto. Jedna od mojih najdražih knjiga jest „Rimske priče" Alberta Moravije, koja mi je bolja od svih njegovih romana zajedno. Ne kažem da neću pisati romane, ali za mene priče nisu inferiorna forma romanu, nego ravnopravna.

Silovana žena koja se za svoju djevojačku traumu osvećuje ubojstvom silovatelja, samoubojstvo sudionice reality showa, propovjednik protestantske sekte koji nosi virus HIV-a i njime nenamjerno zarazi, transplatacije organa, 143-godišnja starica u futurističkom Zagrebu koja konačno odlučuje umrijeti... Moglo bi se reći da si se "razmahala" teškim temama. 

Da, tako je ispalo. Te su mi teme trenutačno zanimljive i važne, možda zato što sam u toj životnoj fazi, možda zbog nečeg drugog, nemam pojma, ali o njima sam razmišljala i o njima sam htjela pisati. Nadam se samo da to nije teško čitati, ustvari, prilično sam uvjerena da nije.  

Za priču "Škorpion u mozgu" koja otvara zbirku, prema vlastitom priznanju, utrošila si sate truda, da ju dovršiš trebalo ti je gotovo tri godine u kojima si je brusila i puštala da odstoji. Što je tome bio razlog i zašto je je baš tematiziranje traumatskog iskustva silovanja pokrenulo pripovjedačku bujicu ove knjige?

Prije dosta godina čitala sam jedan članak u kojem jedna novinarka opisuje kako se u odrasloj dobi odlučila suočiti s čovjekom koji ju je silovao dok su oboje bili djeca. Bio je to vrlo dojmljiv članak, napisan direktno, novinarski, bez uljepšavanja, ali i bez pretjeranog dramatiziranja. Opisala je sve što joj se dogodilo, kakve je to posljedice imalo na nju, kada je i kako to konačno ispričala svojim roditeljima, kada, kako i zašto se odlučila sastati s tim čovjekom, kako je prošao taj sastanak, što joj je značio... Njezin život i rasplet cijele priče sa susretom bili su potpuno drugačiji od života i raspleta junakinje iz "Škorpiona", ona je sve to odradila mnogo konstruktivnije i uspjela se s tom traumom ipak uspješnije izboriti nego žena u mojoj priči, ali članak me svejedno udario kao šakom u glavu. Nisam mogla prestati razmišljati o njemu i s vremenom sam zaključila da bi to mogla biti dobra priča.

Zaključila sam, međutim, da moram i još malo istražiti temu, pa sam dugo po internetu kopala i pronalazila svjedočanstva osoba koje su prošle kroz sličan užas. Paralelno sam pisala i brisala priču, prerađivala je, borila se sama sa sobom oko toga je li u redu iskoristiti iskustva tih ljudi da bih napisala nešto što se meni čini zanimljivom pričom i na kraju sam, eto, napisala nešto što mi se istodobno sviđa kao priča, ali i nešto s čime mogu živjeti. Naime, to što sam napisala nije preslika nijednog iskustva koje sam pročitala u člancima, premda u sebi sadrži elemente iskustava i emotivnih stanja svih tih ljudi o kojima sam čitala. Žena u priči njihova je osvetnica iz mračnih fantazija, njihova antijunakinja, osoba koja čini nešto što je možda svatko od njih u nekom trenutku poželio učiniti, ali nije - i dobro je što nije.

Ona, osim što na grbači nosi sukus svih tih trauma i patnji, nosi i jednu nerealnu, filmsku, čak stripovsku kvalitetu. Izlazi iz okvira stvarnosti, morala, a oni koji uspiju shvatiti epilog njezina života iz drugih priča, vidjet će da na kraju postaje lik veći od života. Ne nužno pozitivan.

"U ovoj zemlji je sve zbijeno! Svi sve znaju, svatko je nekome nešto, svi su nekome tvome jebali mater i ti si svakome nešto u rodu. Svaki je kurac s čaćom nekog drugog kurca bio u ratu, bolnici ili na moru, svatko svakome viri u želudac, dupe i krvna zrnca...", kaže jedan od likova u posljednjoj priči "Južina".  Upravo ta "zbijenost" događaja, motiva, odnosa - kičma je knjige "Imaš vatre?" i baš ona precizno govori o hrvatskom društvu i njegovih četiri milijuna pojedinaca koji nastanjuju ovu državu. Jesi li doista osobitom strukturom ove knjige namjeravala posredno govoriti i o društvu u cjelini?

Ovo "društvo u cjelini" mi se čini malo previše intelektualnim jer nije da sam sjela, razmislila i odlučila: "Sada ću tako strukturirati zbirku jer želim da govori o društvu u cjelini", nego me više vodio neki filing da se u ovoj sredini - maloj sredini - svi poznaju i svatko sa svakim ima neke veze. Pa sam to onda pretvorila u jednu od nekoliko pozadinskih tema zbirke. To mi je bilo jako važno, da.

Postoji li nakon sati provedenih pred tv ekranom u tebi želja da se okušaš u discplini pisanja filmskih i tv scenarija? Priče u knjizi "Imaš vatre?" dramaturški su primamljive...

Zanimljivo, često mi postavljaju to pitanje. Nije da sam izričito protiv tako nečega, ali prvo i prvo, ja osobno ne znam pisati scenarije. Nikada ih nisam pisala, ne znam točno kako se pišu ni u najobičnijem, tehničkom smislu, gdje i kako napišeš kakvu facu ima lik i da je čizmom šusnuo kamen na putu, na primjer. Pretpostavljam da nije riječ o razbijanju atoma, ali ipak - ne znam to raditi. Ne znam ni o čemu valja voditi računa kada se priče adaptiraju za film ili tv, baš ništa o tome ne znam, pa se ne bih u to osobno upuštala. A sad, da to učini netko drugi... bila bih sigurno polaskana, ali i nervozna.

Nisam, naime, sigurna jesu li te priče zbilja baš tako filmski zanimljive. One u sebi imaju filmske elemente i to ih, mislim, čini zanimljivijim pričama jer u književnu formu unosi dašak jednog drugog medija, ali nisam sigurna da bi samo u filmskom obliku bile tako zanimljive. Ono filmsko što se u njima nalazi na filmu je, naime, već stoput viđeno, to su reference, vesterni, Thelma i Louise, poznato i već viđeno. Zanimljivo za priču, ne znam je li zanimljivo za film.

Nabroji nam kratkopričaše i romanopisce koji su utjecali na tebe ili si ih naprosto čitala s užitkom i više puta im se vraćala.

Ne volim reći da je bilo tko posebno na mene utjecao jer mislim da su utjecali svi autori čije sam radove ikada pročitala - ustvari, njihova djela, a ne oni - a opet, nije utjecao nijedan posebno. Mogu samo reći koje sam knjige jako voljela čitati, a to bi onda zvučalo kao neki popis lektire. No eto, neka bude.

Spomenula sam već Alice Munro, "Rimske priče" Alberta Moravije, obožavam sve zbirke Davida Sedarisa, humoreske Davida Barryja, uvijek mi je užitak pročitati nešto novo što je smislio Izraelac Etgar Keret, knjiga koju sam sigurno pročitala deset puta na hrvatskom i na engleskom jest "Sluškinjina priča" Margaret Atwood, svojedobno sam kao amajliju sa sobom posvuda nosila zbirku svih priča Woodyja Allena, koji je - nećemo sada o njegovim privatnim osobinama - po meni jedan od najduhovitijih i najpametnijih autora druge polovice dvadesetog stoljeća, jako volim zbirke "Poza za prozu"i "Život je bajka" Dubravke Ugrešić, u djetinjstvu i tinejdžerskim godinama naprosto sam obožavala zbirku Pere Zlatara "Otključani globus" i njegove romane "Šarmeri bez pokrića" (mislim da mi je uz tu knjigu prvi put na pamet pala pogrešna misao da bi bilo cool biti novinar, hehehe) i "Bitange, mirno!", veliki sam fan Salmana Rushdieja, za kojega - slično kao i za Woodyja Allena - mislim da je također jedan od najduhovitijih (to se u osvrtima na njegova djela često izostavlja) i najpametnijih mislioca kasnog dvadesetog stoljeća, a uz to je i divan pripovjedač, što sam imala prilike čuti u njegovu nastupu na newyorškom "storytelling eventu" "The Moth", knjigu "Strah od letenja" Erice Jong smatram jednom od najvažnijih djela feminističke književnosti te fenomenalnom pričom o ženskoj (pa i ne samo ženskoj) seksualnosti i strašno me rastužuje kada je se svrstava u trivijalu jer mislim da je itekako ozbiljna autorica, voljela sam i nekoliko puta čitala roman "Grupa" Mary McCarthy, pomalo postmodernistički roman "Povijest ljubavi" Nicole Krauss oborio me s nogu pa sam ga također čitala više puta, obožavam Junota Diaza i mislim da je jedan od najzanimljivijih američkih (zapravo dominikansko-američkih) pisaca današnjice, svojedobno sam bila zaljubljena u klasične krimiće Raymonda Chandlera i SF Philipa K. Dicka, od klasika sam "slaba" na Huxleyja, Tolstoja, Čehova i Flannery O'Connor, ali to je dosadno, to svi nabrajaju u favorite i tako, mogla bih do sutra, ali i ovako je previše.

Mogu samo reći da ne volim Hemingwaya, na primjer. To možda više govori od cijeleove gore ispisane trakavice preferencija.

Ono što je, mislim, važno napomenuti ako razgovaramo o mojim čitateljskim navikama i preferencijama jest to da sam ja prava, punokrvna ovisnica o pričama i da ih stalno čitam - u zbirkama, u časopisima, na internetu, ali najviše ih zapravo SLUŠAM. Pretplaćena sam na nekoliko pripovjedačkih podcastova, prije svih na "The Moth", podcast američkog projekta u sklopu kojega ljudi izlaze na pozornicu pred publiku i bez ikakvih bilješki, iz glave pričaju istinite priče iz svojih života (nije nimalo kao "Moja sudbina" i "Moja tajna", riječ je o genijalnoj stvari), stalno slušam New Yorkerov "Fiction Podcast" u kojem poznati pisci biraju priče svojih omiljenih autora pa ih čitaju u eter, obožavam emisiju "This American Life", u kojoj se također često pričaju fikcijske ili non-fikcijske priče...

Dosta čitam, ali tim SLUŠANJEM se doslovno fiksam. Svaki dan, kad god imam vremena, u tramvaju, u šetnji, u čekaonicama, svugdje. Ako nešto utječe na mene, onda su to ti odslušani podcasti, definitivno.

Premda tvoje knjige imaju pozitivnu recepciju čitatelja i kritičara, rijetko se pojavljuješ na zajedničkim/festivalskim događanjima na domaćoj i regionalnoj književnoj sceni. Što je razlog toj "sramežljivosti", tvoja nesklonost "umrežavanju"?

Nemam pojma, jednostavno me baš često ne pozivaju. Valjda im nisam dovoljno zanimljiva, simpatična ili... ma, nemam pojma. Nisam ni osobito sklona ni osobito nesklona takvim događajima. Jedino što je možda razlog tome jest što nisam sklona privatnom druženju i "kafenisanju" s drugim piscima. Ne zbog toga što imam nešto protiv drugih pisaca, nego se jednostavno, osim s pokojom iznimkom, nisam baš sprijateljila s njima pa me ne poznaju i ne padam im na pamet kada organiziraju takve nekakve događaje.

Ako je suditi prema tvom primjeru, koketiranje sa svijetom televizijskih realityja i ženskih revija ne mora nužno voditi u chick lit, već u kritičko čitanje stereotipa i začudnosti koji u njima "stanuju".  Koliko je na tvoje prozne teme utjecalo bavljenje tv kritikom?

Pa donekle je sigurno utjecalo. Kada nešto radiš svaki dan i o tome dosta razmišljaš, sigurno ne možeš reći: "A,ne, ja to strogo odvajam jedno od drugoga, nema tu nikakvog međusobnog utjecaja". Osim toga, baš bih voljela jednom napisati jedan chick-lit roman. Mislim da se na takve romane nepravedno gleda s prezirom, premda razumijem zašto - zato što je, kao i svaki žanr koji u jednom trenutku doživi golemu popularnost, neko vrijeme patio od hiperprodukcije pa je tu bilo doista svačega i svakoga, a i iscrtali su se neki šunderski klišeji te stalni motiv meni super iritantne 30-i-nešto-godišnjakinje koja je „jako šarmantna, ali stalno pada na nos i popikava se na svoju sjenu pa nam je zbog toga još šarmantnija". To je i meni bljak.

No ima nekih knjiga iz područja chick-lita koje su, po mojem mišljenju, sjajne, za početak ta toliko često pljuvana Bridget Jones, koja je pravi mali satirički biser. Tu su i neki (ne svi) romani irske spisateljice Marian Keyes, koja u knjizi "Rachel's Holiday" na iznimno pametan, ali i chick-literski zabavan način vrlo duboko progovara o temi ovisnosti i liječenja od ovisnosti. Tako da ne bih ja baš tako lako odbacivala put prema chick-litu. To mi nije primarni spisateljski interes, ali voljela bih se jedanput okušati u tome.

Voljela bih napisati i jedan krimić. I jedno i drugo - chick-lit i krimić - bili bi nešto drugačiji od onih chick-literaja i krimića na kakve sam navikla, ali bi ipak bili to. Jedan krimić zapravo već godinama i držim u ladici - odvija se u izmišljenom američkom gradiću Centaur Cityju početkom devedesetih i govori o ubojstvima inspiriranim lokalnom legendom o kentaurima koji skakuću po šumama oko jezera Lake Superior (ta legenda ne postoji, izmislila sam je). Ne znam hoću li ga ikada objaviti jer sam ga pisala dosta davno i stilski je nedotjeran (blago rečeno), no kada se odlučim pisati krimić, bit će to neki takav pičvajz.

Vratimo se još jednom na početke. U već spomenutoj knjizi "Svijet i praktična žena" baviš se položajem žene u suvremenom društvu. Kako danas gledaš na tu svoju prvu knjigu, koliko su ti teme koje si u njoj zapisivala i dalje aktualne. Što se promijenilo u tih desetak godina?

Meni je ta knjiga super i jako mi je draga, podsjeća me na moje blogerske dane i dane kada sam pisala za Cosmo, a u njoj je skupljeno ono što se barem meni činilo najboljim iz toga razdoblja. Mislim da su teme obrađene u toj knjizi i danas aktualne, gotovo ni za jednu ne mogu reći da je "sada riješena". Možda su se u zadnjih desetak godina samo malo promijenili moji stavovi - ne suštinski, ali u nekim aspektima. Ipak sam sada ja deset godina starija.

Feminizam nekoć i sad, teorija i praksa? Naravno, u hrvatskom kontekstu...

Joj, pa ja o tome zbilja ništa ne znam. Barem ne u nekom teorijskom smislu, ne tako da bih sada mogla nešto pametno i kompetentno napisati o tome. Ja samo znam da jesam feministica jer smatram da bi žene u društvu trebale biti ravnopravne s muškarcima, da zaslužuju jednako poštovanje, uvažavanje, zastupljenost, tretman kao i muškarci, znam da mi se ne sviđa što nas se i dalje, čak i u slučajevima kada formalno imamo sva jednaka prava, procjenjuje drugačije nego muškarce i da mi nije drago što se čak i u razvijenim demokracijama koje "na papiru" imaju "riješeno žensko pitanje" - žene mnogo češće nego muškarce društveno vrednuje prema fizičkom izgledu, sposobnosti i želji za rađanjem djece, time jesu li se uspjele "spariti"...

Razgovarala sam nedavno s jednim kolegom koji, kao i ja, piše za jedan internetski portal pa je često na meti ljutitih komentatora koji ga vrijeđaju i ponižavaju. Oboje smo primijetili jednu zanimljivu stvar. Njega i ostale muškarce koji pišu po portalima najčešće vrijeđaju s ideoloških pozicija - on je "četnik", "komunjarsko govno", "partija mu je isprala mozak", "udbaški gad" i slično. Ja i ostale žene koje pišemo  po portalima također smo povremeno "četnikuše", "udbašice" i - ovo mi je favorit - "čistačice Staljinovih štala", ali te su ideološke objede zapravo mnogo rjeđe. Kada ste žena u javnom prostoru, čak vam se i dijeli "niža" vrsta uvreda - ona koja nema nikakve veze s onime što govorite, radite i pišete - prva uvreda na koju idu takvi komentatori jest "kurva", zatim "debela i ružna kurva", ili sam "frustrirana jer me nitko neće je*at takvu ogavnu" ili sam "sigurno nekome popušila da bih dobila posao na portalu".

Čak i u mržnji, dakle, muškarci dobivaju nešto „višu" platformu, a gdje ćeš boljeg konteksta za opis hrvatskih prilika od onoga gdje se nekoga stalno zbog nečega mrzi i ljutito ga se verbalno napada...

Govori se često o degradaciji medija (u sadržajnom smislu), komercijalizaciji na najgori mogući način gdje kvalitetniji sadržaji bivaju zamjenjenji prečesto i boflom. Kako u tom konktekstu gledaš na Treći program hrvatske televizije?

Zadovoljna sam idejom koja tu i tamo prosijava iza onoga što prikazuju, ali zapravo uopće nisam zadovoljna izvedbom. To je i dalje program koji ima konfuznu shemu i u kojemu kao da se lopatom nabacuju sadržaji. Ti su sadržaji uglavnom kvalitetni - pa je to plus, ali su jako slabo prezentirani i najavljivani, još slabije planirani i pouzdani, ali hajde - bolje išta nego ništa. Sigurno bolje od komercijalnih programa, na kojima osim naricanja nad Bosporom i tabloidskih emisijica nemaš što drugo gledati. Mislim, ne kažem ja da televizije nikako ne bi smjele prikazivati (turske) sapunice i tabloidske magazine, ali kada je to jedino što prikazuju, onda ipak radije biram konfuzni treći program.

Nedavno su objavljeni novi rezultati istraživanja koliko se u Hrvatskoj čitaju i kupuju knjige. Što misliš, na što bi se buduća strategija poticanja čitanja trebala posebno fokusirati, koje "recepte" ponuditi?

Zbilja nemam pojma. Ja samo pišem i čitam. Ponekad čitam i recepte, ali to nisu oni koji se odnose na strategiju poticanja druženja s knjigom.

Pripremaš li neku novu knjigu?

Da. Već sam gotovo dovršila zbirku priča "Totalni seks", koja govori o seksu iz (uglavnom) ženske perspektive. Naravno, ne govori samo o seksu, ali seks je glavna tema. Zbirka će biti bitno veselija od ove, premda neće biti samo šala, šega i ševa. Nakon toga možda napokon napišem roman koji već godinama pomalo kuham u glavi i nekim bilješkama na kompu. Vidjet ćemo.