Damir Agičić : Znanstvena je knjiga posve 'out', Kliofest to želi promijeniti
U Zagrebu se od 3. – 7. lipnja 2014. godine po prvi puta održava Festival povijesti Kliofest 2014. S ciljem popularizacije povijesne znanosti na Kliofestu će se održati šest okruglih stolova i niz promocija knjiga, tribina, radionica i predavanja... o festivalu ali i o položaju znanstvene knjige u Hrvatskoj razgovarali smo s njegovim idejnim začetnikom, povjesničarom Damirom Agičićem.
Nenad Bartolčić: Početak lipnja obilježit će i jedan novi festival knjige, pomalo drugačiji od drugih. Kako je došlo do organiziranja festivala povijesti i povijesne knjige Kliofest?
Damir Agičić: Nekoliko me stvari navelo na to da predložim organiziranje festivala povijesti i povijesne knjige, prvo nekim bliskim suradnicima i prijateljima, a potom i Predsjedništvu Hrvatskoga nacionalnog odbora za povijesne znanosti: dugogodišnje iskustvo sa pulske manifestacije San(j)am knjige u Istri, poznavanje sajma povijesne knjige u Krakovu, želja da se popularizira hrvatska historiografija što djelomice već nekoliko godina činim preko web portala Historiografija. U prvom redu, razmišljanje da bi povjesničari morali aktivnije sudjelovati na javnoj sceni.
Na prošlogodišnjem smo Interliberu Krešimir Maligec (Zagrebačka naklada, op.ur.) i ja ideju o tom da se u proljeće negdje u Zagrebu priredi manifestacija koja bi okupila povjesničare i nakladnike koji objavljuju povijesne knjige izložili mnogima te od svih sa kojima smo razgovarali dobili pozitivan odgovor. I potom su krenule pripreme - potraga za prostorom, suorganizatorima, sudionicima, napose i za financijskom podrškom jer ovakvo događanje nužno iziskuje određena sredstva. Nije sve išlo lako, ali smo se uspjeli odhrvati brojnim poteškoćama i evo, imamo Kliofest.
Koje su osnovne intencije festivala?
Glavna je ideja bila staviti povijest, odnosno historiografiju, i povijesnu knjigu u žižu interesa javnosti. Omogućiti brojnim studentima u Zagrebu i Hrvatskoj općenito, ali i običnim ljudima koji vole povijest da se upoznaju s piscima povijesti i njihovim djelima, da čuju što o nekim pitanjima suvremene hrvatske povijesti i historiografije govore hrvatski povjesničari, ali i to da mogu kupiti povijesne knjige uz popust. Bio bih sretan kad bismo uspjeli iznjedriti i neke ideje i prijedloge što i kako dalje s historijskim istraživanjima, osobito novije i najnovije povijesti, oko čega inače postoje brojni nesporazumi i neslaganja među povjesničarima, katkad i međusobne netrpeljivosti.
Bio bih sretan kad bi ova manifestacija makar malo utjecala i na porast svijesti o potrebi čitanja, osobito među mladima. Često svojim studentima citiram Ferdu Šišića iz njegova priručnika hrvatske povijesti objavljenoga prije točno stotinu godina o potrebi da širokim očima prate zbivanja oko sebe, čitaju novine i uče iz knjiga a ne skripata, te da već za studija počnu izgrađivati svoju osobnu biblioteku.
Kakva je koncepcija Kliofesta?
Zagreb ima veliki sajam knjige i učila na kojem se knjige samo prodaju. Naša je ideja bila da se priredi manifestacija koja neće biti samo sajam, nego festival povijesti i povijesne knjige. Prvotno je bilo zamišljeno da se tijekom pet dana festivala priredi pet okruglih stolova na određene teme iz suvremene hrvatske povijesti, od Prvoga svjetskog rata do danas, kao i da se omogući nakladnicima da ponude predstavljanja svojih izdavačkih programa preko promocija knjiga ili tribina. Tijekom priprema iznjedrila se ideja o dodatnom, šestom okruglom stolu na kojem će se govoriti o grbovima kao znakovima hrvatskog identiteta.
Potom, razmišljali smo o dvije izložbe. Uspjeli smo prirediti jednu - izložbu oružja i opreme iz Muzeja seljačkih buna, koju potpisuje Vlatka Filipčić Maligec, a druga će vjerojatno biti gotova tek ujesen. Nadalje, od prvoga smo dana razmišljali da se na kraju svakoga dana prikaže i povijesni film. Kolega Daniel Rafaelić prihvatio se zahtjevnog zadatka i svake će večeri predstaviti i prikazati neki film koji je vezan uz okrugle stolove. Bit će i nekoliko radionica koje će izvoditi muzejski i arhivski djelatnici, kao i dvije kolegice s Katedre stare povijest Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.
Napokon, važan je element Kliofesta i prodajna izložba, sajam povijesne knjige. Zamišljeno je da bude na obostranu korist: nakladnicima se pruža prilika da ponude svoja izdanja, da neka od njih i promoviraju, a posjetitelji će moći kupiti knjige koje ih zanimaju, neke i uz znatan popust. Nadam se da će sve to skupa privući interes javnosti.
Koliko nakladnika sudjeluje na festivalu, jeste li zadovoljni odazivom?
Na festivalu sudjeluje 36 nakladnika, neki izlažu samostalno, većina na zajedničkom štandu. Takvim smo odazivom i više nego zadovoljni, makar nedostaju neki veliki i važni nakladnici koji objavljuju povijesne knjige. Ne znam zašto se nisu odazvali. Možda su se previdjeli javiti na naše pozive, možda nisu vjerovali da ćemo uspjeti, možda su naprosto procijenili da im se to „komercijalno ne isplati", kako je odgovorio jedan od njih.
Ne znam, ja nisam razmišljao o tom aspektu - želio sam staviti svoju struku i nakladnike koji objavljuju povijesne knjige u središte pozornosti javnosti. Vidjet ćemo koliko će to uspjeti. Naivno bi bilo očekivati neki golemi uspjeh u prvome pokušaju, ali s druge strane svjesni smo da se mora pokazivati inicijativa.
Možete li izdvojiti "najatraktivnije" programe ovogodišnjeg festivala?
Teško mi je izdvajati najatraktivnije programe, a ne bi bilo niti korektno prema kolegama koji sudjeluju, kao ni prema izdavačima. Program je javno dostupan na različitim portalima, napose na stranicama festivala www.kliofest.org i svatko si može izabrati ono što je njemu „najatraktivnije" - od grbova, ratova, biografija, socijalizma, historiografije do predstavljanja knjiga o temama koje nekoga osobito zanimaju. Vjerujem da će mnogi htjeti vidjeti izložbu oružja, a tu su i filmovi.
Preskočili smo važno pitanje... tko su organizatori i kako se festival Kliofest financira?
Organizatori festivala su dvije udruge povjesničara - Hrvatski nacionalni odbor za povijesne znanosti i Društvo za hrvatsku povjesnicu, najveće i najstarije udruge hrvatskih povjesničara, dvije udruge nakladnika - Zajednica nakladnika i knjižara te Udruga za zaštitu prava nakladnika ZANA, kao i dvije temeljne institucije u kojima se čuva nacionalna memorija i knjižno blago: Nacionalna i sveučilišna knjižnica te Hrvatski državni arhiv. Najveći dio financijskih sredstava osigurala je udruga ZANA, a novčanu je pomoć dao i Grad Zagreb, na čemu smo zahvalni. Dio je sredstava namaknut iz kotizacija koje su platili nakladnici. Naravno, tu se radi o simboličnim naknadama.
Za sredstva smo se natjecali i kod nadležnih ministarstava - od Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta u programu za popularizaciju znanosti još nemamo odgovora, a odgovor Ministarstva kulture u programu književnih manifestacija i sajmova je zasad negativan. Nadam se promjeni te odluke nakon što budemo predočili što smo to uistinu priredili. I ovdje se vjerojatno radi o tome da je ovo prvi festival povijesti i treba se dokazati.
Nesigurnost financiranja, odnosno ograničena sredstva s kojima raspolažemo u svakom je slučaju bitan ograničavajući faktor. Primjerice, na polju promocije i propagiranja Kliofesta u medijima. Velike se knjižne manifestacije rade s velikim sredstvima, a naša su bila skromna.
Odmaknimo se malo od Kliofesta... kakva je uopće situacija sa znanstvenom knjigom danas u Hrvatskoj, s kojim se ona izazovima i problemima susreće?
To je pitanje koje bi zahtijevalo dugu i temeljitu elaboraciju, kao i ozbiljna istraživanja kojih - koliko mi je poznato - nema. Mogu govoriti o nekim svojim impresijama, o iskustvima s kojima se kao sveučilišni profesor, urednik i nakladnik znanstvenih knjiga susrećem. Mora se imati na umu da sa znanstvenom knjigom, mislim tu prije svega na humanističke znanosti, nikada nije bilo lako - dugotrajan je proces njezina nastanka, od istraživanja preko pisanja, uređivanja, pripreme i tiska, do distribucije. Bez pomoći države uopće se ne bi mogla pisati ni objavljivati znanstvena djela iz povijesti i ostalih humanističkih znanosti.
A onda, kad već proizvedete neko takvo djelo, knjigu o važnom aspektu hrvatske povijesti, onda se izdavači često susreću s problemom kako knjigu plasirati u javnost, učiniti je primjetnom i zainteresirati ljude da posegnu za njome.
Postoji li uopće potražnja, tržište za znanstvenu knjigu?
Mogu govoriti nešto o iskustvima s povijesnim knjigama, najviše sa znanstvenim monografijama iz hrvatske povijesti.
Tko su zapravo najveći kupci znanstvene knjige?
Mislim da su to knjižnice i studenti, a kad se govori o povijesnoj knjizi onda zasigurno i drugi. Oni do kojih informacija o knjizi ili sama knjiga dopre. Naše iskustvo izravne prodaje na Inteliberu pokazuje da su to ljudi različite životne dobi, ali dosta često i pripadnici starije generacije, umirovljenici koji su, očito, cijeli život gajili ljubav prema knjizi.
Kakva je, dakle, pozicija nakladništva povijesnih knjiga?
Takve se monografije teško probijaju na tržištu. Povjesničara u Hrvatskoj nema mnogo, ma koliko se u posljednjih petnaestak godina naš broj povećao. Kad bismo se obraćali samo uskoj povjesničarskoj zajednici, onda bi stotinjak primjeraka sasvim zadovoljavalo hrvatske potrebe. No, tu su i profesori povijesti po školama, studenti povijesti i srodnih znanosti... Dolazimo do brojke od nekoliko tisuća, čak i desetaka tisuća osoba koje su završile studij povijesti.
Problem je u tom što su mnogi od njih u nezahvalnoj financijskoj situaciji, a neki s vremenom prestaju pratiti što se zbiva u historiografiji... Neki to nikad nisu ni činili. Čak ni u studentsko doba. Volio bih kad bi ih ovaj festival povijesti i povijesne knjige zainteresirao. Kad bi kročili u Nacionalnu i sveučilišnu knjižnicu te poslušali nešto od programa, prelistali povijesne knjige, možda poneku i kupili.
U Hrvatskoj ne postoji specijalizirana, znanstvena knjižara... pa čak niti u Zagrebu.
I to je velik problem. Sa sjetom se prisjećam Znanstvene knjižare na Cvjetnom trgu, tamo gdje je sada jedan telekomunikacijski operater, ili pak „Mladosti" u Ilici 7, gdje se nekad i u večernjim satima mogla kupovati strana literatura, a sada je tamo neka pekara, kafe-restoran, što li, ili pak „Mladosti" u Ilici 30, gdje su se održavale promocije, a sada je tamo prodavaonica ekskluzivne odjeće. Da, to je neko prošlo vrijeme, znanstvena je knjiga posve „out".
I sami ste nakladnik, kakve su perspektive vaše nakladničke kuće Srednja Europa?
Da, prije dvanaest, trinaest godina krenuo sam u tu avanturu. Imao sam stanovito iskustvo uređivanja, bio sam već autor dviju knjiga i nekoliko udžbenika, surađivao u Leksikografskom zavodu "Miroslav Krleža". Želio sam da se neke knjige prevedu i objave na hrvatskome jer sam to smatrao potrebom hrvatske historiografije i studenata povijesti - nakladnici kojima sam predlagao to nisu htjeli, moja institucija nije mogla... Nakon nekoliko prevedenih knjiga počeli su nam se javljati domaći autori.
A za perspektivu ćemo vidjeti. Da nisam nepopravljivi optimist i nemam dovoljno erosa za to čime se bavim, da ne želim pomoći kolegicama i kolegama, osobito mlađima, da objave rezultate svojih istraživanja kao knjige, davno bih se prestao time baviti.
Kako se financiraju izdanja Srednje Europe?
Bez poticaja to ne bi bilo moguće. Ministarstvo znanosti, ministarstvo kulture, lokalna zajednica, neke strane zaklade... I vlastita sredstva, da... i to. Nekako uspijevamo.
Koliko je uopće javnost upoznata s izdanjima nakladnika znanstvene knjige. Npr. povijest je čak i široj publici potencijalno zanimljivo područje, no u kolikoj je mjeri to slučaj?
Mislim da je šira javnost o tom neinformirana ili barem ne dovoljno. Bio je to i jedan od razloga koji me naveo da priredimo Kliofest. Bit ću zadovoljan ako napravimo barem malen iskorak. Svjestan sam da se stvari ne mogu odmah promijeniti. Postupno, strpljivo, uz odricanja i naporan rad, sigurno mogu.
Izdavaštvo vam je svojevrsna dopunska djelatnost jer u prvom redu ste znanstvenik, predajete na fakultetu... nije li akademska zajednica previše pasivna i šutljiva kada su problemi hrvatske knjige u pitanju? Nije reagirala niti kada se uvodio PDV na knjigu, niti kada su se zatvarale neke knjižare, niti kada su istraživanja donosila loše podatke o čitanju u Hrvatskoj... odakle ta nezainteresiranost?
Jest, pasivni smo. I ne samo kada su u pitanju problemi hrvatske knjige. Možda zato jer je lakše zabiti glavu u dokumente ili raditi u laboratoriju nego se aktivno uključiti u analizu i kritiku društvenog stanja. To možda proizlazi iz iskustva nemoći i nedostatka utjecaja, uzaludnosti pokušaja. Borim se ovako, dodatnim radom i angažmanom. Ne znam je li to dovoljno.
Kako gledate na iako spor ali i vrlo izvjestan, makar i s popriličnim kašnjenjem, razvoj e-nakladništva / e-knjige u Hrvatskoj, pogotovo u kontekstu znanstvene knjige?
To je stvar u kojoj ni sam ne sudjelujem u dovoljnoj mjeri. Miris tiskane knjige, brzo prelistavanje i šuškanje papira. To je nešto zbog čega radim knjige. Naravno, svjestan sam da je u e-knjizi budućnost, napose u tom segmentu znanstvene knjige. Uz važnu napomenu da bi takva knjiga trebala postojati samo uz pravu, papirnatu knjigu koja se čuva u knjižnicama, koju pojedinci imaju na policama u svojim kućama i stanovima.
Znanstvena knjiga nije jeftina, niti u proizvodnji niti u prodaji, često se i ilegalno umnožava, fotokopira, stavlja u PDF formatu na internet... kako riješiti taj problem? Kako je učiniti dostupnijom i poboljšati legalnu prodaju?
Fotokopiranje znanstvenih knjiga problem je u cijelome svijetu. Taj se problem neće moći nikad riješiti do kraja, ali treba podizati svijest među mladima pogotovo da se radi o nelegalnoj djelatnosti, o krađi u pravom smislu riječi. Možda jednog dana...
Fotografija Damira Agičića: izvor NSK.