Urednik i njegov pisac
U prvom pismu, objavljenom u knjizi pisama "Pisac i njegov urednik", koje su tijekom dvadeset godina izmjenjivali Zlatko Crnković i Ivan Aralica, Crnković piše Aralici, koji mu je predao rukopis romana: 'Šaljem vam kopiju recenzije vašeg romana (M. Selaković), iako to nije uobičajeno. Molim vas, svakako, da to ostane među nama. Kao što vidite, recenzent je oduševljen rukopisom, ali predlaže neke izmjene. Na vama je da ih prihvatite ili odbijete. Ja se uglavnom slažem s njim, pa i s prijedlogom da se donekle promijeni naslov'. Radilo se o romanu koji je Aralica isprva naslovio s "Klasovi koji strše", dok mu je urednik Crnković predložio varijantu "Istršali klasovi". Kasnije je sam pisac smislio naslov pod kojim je roman objavljen – "Psi u trgovištu".
U to su vrijeme izdavačke kuće morale imati najmanje dvije recenzije rukopisa koji namjeravaju objaviti, a recenzenti su vrlo često, kao što je vidljivo i iz Araličina pisma, predlagali neke izmjene ili dorade teksta koje pisac nije bio dužan usvojiti. Aralica je većinu sugestije recenzenta Milana Selakovića bespogovorno prihvatio (''Ne samo da sam pripravan sve njegove primjedbe razmotriti i najveći dio usvojiti, nego sam mu duboko zahvalan što se potrudio da rukopis poboljša'') i na kraju je roman bio kraći za čak četrdesetak kartica. I za naslove svojih sljedećih romana Aralica je tražio mišljenje svog urednika pa je tako za "Put bez sna" razmišljao i o "Stjegonošama nemira" i "Konjskim sudbinama", a za "Duše robova" o "Cvijetom cvjetaj" i "Mirisu jasena" iako je tragao za naslovom u kojem bi stajala riječ 'duša'. I za taj je roman dobio mišljenja recenzenata (između ostalih Pavla Pavličića) i nakon što ih je razmotrio, poslao je rukopis Crnkoviću da on procijeni što bi trebalo uvrstiti, a što ne. Crnković je Araličine rukopise prvenstveno jezično uređivao i s tim se pisac, kao što sam kaže, slagao 'od A do Z'. Štoviše, popisivao je ispravke da sljedeći put ne bi ponavljao pogreške.
Koliko Aralici znači suradnja s Crnkovićem jasno govori podatak da i danas traži da mu on redigira rukopise iako više urednički ne potpisuje njegove knjige, a neke mu se novije, kako kaže, ni ne sviđaju.
Odnos Crnkovića i Aralice najpoznatiji je među urednicima i piscima upravo zbog toga što je objavljena knjiga njihove korespondencije, ali se ime Zlatka Crnkovića vezuje i uz rad s drugim domaćim piscima. Zbog toga što je bio poznat po radu na rukopisima Veselko Tenžera je djela koja su izlazila u Crnkovićevoj Biblioteci HIT nazvao 'redaktorskim romanima'.
Koliko zapravo urednici u Hrvatskoj rade na rukopisima, prvenstveno domaćih autora, kolika je njihova zasluga za finalni ''proizvod'', može li se govoriti o tome da su u nekim slučajevima gotovo koautori ili ih većina piščev rukopis samo proslijedi u tisak nakon eventualne lekture?
Na traženje odgovara na ta pitanja potakao nas je nedavni prelazak Krune Lokotara iz AGM-a u Algoritam, jer je riječ o rijekom uredniku za kojeg 'njegovi' autori govore da im je umnogome pomogao.
Ono što je Lokotar svojim piscima danas to je nekoć bio Zlatko Crnković u Znanju iako će reći da je najčešće radio na već gotovim rukopisima te da nije sudjelovao u procesu pisanja. Na pitanje koliko urednik može poboljšati tekst, Crnković odgovara: ''Može ga poboljšati, ali to nije neko bitno poboljšanje, već dotjerivanje teksta. Urednik služi kao, recimo, kozmetičar. Ispravlja, dopunjuje i uljepšava poneki detalj, ali daleko od toga da se radi o autorskom udjelu.'' Kao autore kojima nisu bile potrebne veće intervencije na tekstu Crnković navodi Pavla Pavličića, Ivana Kušana, Aralicu, Tribusona. I kada im je nešto popravljao, a radilo se najčešće o jeziku i stilu, uglavnom se nisu bunili. Istina, nerado su pristajali na izmjene, ali bi na kraju bili zadovoljni. "S dobrim i profesionalnim piscima uvijek je bilo najlakše surađivati, a najteže s početnicima ili s onima koji ne polažu mnogo pažnje na jezik i stil. Što je pisac bolji, to je lakše urednički raditi s njim'', kaže Crnković. Prema njegovoj ocjeni većini knjiga koje se danas objavljuju nedostaje urednička ruka: ''Možda i više od devedeset posto urednika kod nas jedva da i pročita rukopise. Ne sudjeluju u redakturi, a kamoli da surađuju s piscem.''
Onda Crnković, a danas Lokotar uspostavlja takav način suradnje s piscima, s tom razlikom da Lokotar često prati i nastajanje teksta. Za veliki Baretićev hit "Osmi povjerenik" na neki je način i zaslužan što je uopće napisan. Naime, kako je Baretić potvrdio, namjeravao je već neko vrijeme napisati roman, a onda je dan nakon svog četrdesetog rođendana upoznao urednika koji ga je pitao priprema li što i odmah ga počeo tjerati da piše. Radilo se, jasno, o Kruni Lokotaru. Koliko utječe na rukopis, dogodi li se, primjerice, da autor na njegov prijedlog izbaci neki lik ili promijeni tijek radnje?
''Neke tekstove pratim od početka, od kavanske priče, preko sinopsisa, do konačne realizacije. Sudjelujem aktivno u procesu kolikogod mogu i kolikogod imam ideja koje mi se čine boljima od autorovih, a utječem na tekst u mjeri u kojoj to autori dopuste. Načelno, premda ne smatram sve tekstove koje sam uredio savršenima, ne puštam tekst dok u bitnom ne zadovoljava, dok mu nosive ideje nisu jasno izvučene i artikulirane. Svaki tekst bi se mogao beskonačno dugo uređivati ili pisati.
Intervencijama bismo pri tom poslu mogli nazvati ono što zahtijevam kao uvjet izmjene, e da bi tekst dosegao razinu objavljivosti, a sugestije su najljepši dio posla, onaj kada s autorom komentiraš različite mogućnosti teksta, kad se nadmudrujete argumentacijom, kada obojica učite. Dakle, u toj, zadnjoj fazi, uređivanje je slično miksanju: ovo pojačati, ovo stišati, ovo zaokružiti…a obuhvaća sve one planove koje književno djelo i svi njegovi elementi i inače obuhvaćaju, od ideoloških, do logičkih, žanrovskih, situiranja djela u dijakroniju i sinkroniju, začina i aranžmana svih vrsta'', odgovara Lokotar i dodaje da je svakom uredniku ipak najmiliji tekst pod koji se samo potpiše, koji urednika ne treba.
Zbog toga što se pročulo na koji način surađuje s autorima i što su knjige koje je uredio dosta dobro prošle i među čitateljima i kod kritike, Lokotaru su neki autori nudili i koautorstvo, ali mu nije padalo na pamet na takvo što pristati, jer ''uređivanje teksta je samo moj posao, pokušavam izvući sve potencijale teksta''.
Gordan Nuhanović je svoj zadnji roman "Posljednji dani panka''objavio u Profilu, koji ima urednika domaće proze, ali je tražio da mu knjigu svejedno uredi Lokotar, jer mu je on urednički potpisao prethodnu knjigu, "Bitku za svakog čovjeka", a i smatra ga jednim od najboljih urednika u Hrvatskoj. ''Na samom romanu "Posljednji dani panka" nije puno radio, ali mi je dao par korisnih savjeta, tipa 'raspiši malo kraj i slično'', objašnjava Nuhanović. Koliko dobar urednik može pomoći piscu?
''Dobar urednik je jako važan, osobito u fazi tzv. autorskog dozrijevanja, ali i poslije. Pisac je općenito previše blizu tekstu i mnoge stvari koje se njemu čine jasnima, objektivno to nisu. Urednik koji čita s kritičkim odmakom može dosta unaprijediti tekst, kako u smislu bolje karakterizacije likova tako i same radnje. Nažalost, kod nas je jako malo urednika koji doista rade na tekstu; većina ga samo proslijedi u tiskaru, djelomice i zato što pojma nemaju o književnosti'', kaže Nuhanović kojemu je kao književnom početniku, kada je radio na prvoj zbirci priča ''Liga za opstanak'', najviše pomogao Robert Perišić, za kojeg navodi da 'odlično kuži tekst''.
Za razliku od Crnkovića i Lokotara, Edo Popović je i pisac i urednik. U nakladi Ljevak uređuje Biblioteku 21, u kojoj objavljuje domaće autore. I on kaže da intervenira u rukopis koliko je potrebno, a ''Vampira'' Borisa Perića navodi kao primjer romana kojemu uopće nisu bile potrebne izmjene jer je riječ o ''visokoosviještenom, pismenom i zanatski sjajnom rukopisu''. To je jedan od onih na koje se urednik može samo zadovoljno potpisati. ''No, takvi su rukopisi rijetkost, pretpostavljam. Inače se najčešće intervencije odnose na višak materijala - nepotrebna ponavljanja, objašnjavanja, pokazivanja prstom na poentu, suvišne didaskalije i takve stvari koje su uglavnom posljedica manjka zanata. I, naravno, postoji razina do koje se može tolerirati nečiji šlamperaj. Ukoliko je rukopis ispod te razine, nema šanse da ga prihvatim i radim na njemu, bez obzira je li autor neka faca ili početnik'', kaže Edo Popović, koji smatra da urednik nije učitelj pisanja niti 'ghost writer'. Ti rukopisi koji su ''ispod tolerirane razine'' bi zapravo bili oni, oksimoronski rečeno, nepismenih pisaca za koje će Popović reći: ''Takvih ima samo u ovim krajevima. Bilo bi zanimljivo čuti što nam to genijalno ima za reći netko tko se ne zna služiti jezikom''.
S obzirom da je Popović i sam pisac, pitali smo ga kakva su njegova iskustva s urednicima, koliko su mu pomogli, pogotovo dok je tek počinjao: ''Početkom osamdesetih, kad sam pisao svoje prve priče, od kojih ću neke 1987. objaviti u zbirci ''Ponoćni Boogie'', mnogo mi je pomogao Branko Čegec. Čitao je te priče u rukopisu i nemilosrdno ih komentirao. Neke su me njegove primjedbe strašno ljutile, ali bih na kraju, kao u nekoj dosadnoj poučnoj priči, shvatio da je većina njih na mjestu. Kasnije mi takva pomoć nije bila potrebna, jer sam po prirodi picajzl. Također sam svoje priče davao na čitanje mojem 'soul mateu' Mati Bašiću, a on je meni davao svoje, i to je stvarno bilo fantastično iskustvo. U svakom slučaju, njima dvojici mogu zahvaliti što je ''Boogie'' ispao onakav kakav je ispao.''
A kako je to danas, kada iza sebe ima niz objavljenih knjiga? ''Danas mi to uglavnom ne treba. Mislim da ne postoji urednik koji bi razvalio moj rukopis onako nemilosrdno kako ga u određenim fazama sam razvaljujem. Hoću reći, nitko ne poznaje moje slabosti bolje od mene. Plus što redovito čitam Kišov "Čas anatomije". To je nevjerojatan priručnik za vježbanje skromnosti i samokritike. Koliko vidim, mnogim mojim kolegama to strašno nedostaje''.
Mnogim Popovićevim kolegama piscima strašno nedostaje i urednička ruka i možda nisu manjak samokritike i skromnosti glavni razlozi zbog kojih njihove knjige nisu 'dotjerane' onako kako bi mogle biti. Bit će prije manjak dobrih urednika, koji stvarno rade ono što im u nazivu posla stoji. To potvrđuje i to što svaki prilog o književnom uređivanju i nakon toliko godina započinje sa Zlatkom Crnkovićem. Na sreću – pisaca i čitatelja – s njim ipak ne završava.
***
PAMETNIJIM AUTORIMA NE SMETAJU UREDNIČKE SUGESTIJE I kada ljudi ne bi bili osjetljivi na kritike ili ispravke svoga rada, pisci bi vjerojatno bili iznimka koja bi potvrđivala to pravilo. Stoga smo urednike pitali kako autori reagiraju na izmjene, prihvaćaju li sugestije ili im taština to ne dozvoljava? Da se zna naći povrijeđenih taština potvrđuje Edo Popović, ali i da se razgovorom uspije doći do nekog rješenja. Ni pisac ni urednik nemaju ''pravo'' na zadnju riječ, jer, Popovićevim riječima, tu se ne radi o sukobu autoriteta i volja, već o razgovoru dvojice kojima je stalo da stvar ispadne što bolje.
Kruno Lokotar kaže da sve što kao urednik radi smatra normalnim, čak obaveznim djelom uredničkog posla, ali ''iz tko zna kojih razloga izgleda da nitko kod nas tako ne radi''. Zbog nedostatka takve prakse autori su, citiramo Lokotara, posebice u početku suradnje malo začuđeni i skeptični, neki to znaju osjetiti i kao uplitanje u autorstvo, no s vremenom i sami uvide da je većina sugestija na mjestu pa ih prihvaćaju. ''Naravno, ne prihvaćaju sve, to je njihovo pravo. U nekim slučajevima mi pokažu da sam u krivu. Obično bolji, da ne kažem pametniji, autori imaju manje problema sa sugeriranjem. Svjesni su da je urednik u prvom redu pažljiv i stručan čitatelj i da autor nikada nema dovoljnu distancu prema svojim tekstovima, ni kao prema, budimo otrcani, svojoj djeci. Svi u svojim tekstovima vidimo ono što smo htjeli napisati, a ne ono što smo napisali. Recimo, ja u svojim tekstovima ne vidim ni tipfelere. Zato urednik mora biti i mrzovoljan čitatelj i istodobno imati sposobnosti empatije i telepatije. No, sada već pričam o idealnim urednicima, ja ipak nisam taj'', tvrdi Lokotar.
( Razgovor je prvotno objavljen u Vjesniku )