Ova knjiga donosi dokaze zašto nam je nužna radikalna promjena u shvaćanju odgoja i škole: Naš zastarjeli školski sustav šteti djeci i cijeloj zajednici. Moramo prestati stvarati pritisak i stres već u djetinjstvu.

Uostalom, neuroznanost odavno je dokazala: Svako je dijete darovito, a na nama je da to prepoznamo i djelujemo u skladu s tim.

Tko želi postati lijećnik, u našemu školskom sustavu mora biti dobar matematićar, ali ne i empatićan.

Trenutačno poimanje darovitosti i "inteligencije" nije samo pogrešno već je i vrlo opasno. Roditelji i škole doduše čine sve da bi poticali sposobnosti djece. Pa ipak, zato što nam se školski i obrazovni sustav općenito temelji gotovo isključivo na prenošenju znanja i postignućima, proizvodimo odlične učenike i studente koji se u poslovnome svijetu pretvaraju u gubitnike. A na tom putu gubimo brojne neiskorištene i frustrirane talente. Već predugo koračamo tom stranputicom.

Gerald Hüther i Uli Hauser opisuju koje su darovitosti urođene i kako se razvija dječji mozak. Pokazuju da naš odgoj te aspekte gotovo uopće ne uzima u obzir i zahtijevaju radikalnu promjenu stava kako bi sva djeca posve razvila svoje potencijale.


**

Pozivamo vas da tragate za odgovorima na pitanja koja se ne postavljaju u savjetnicima o odgoju i obrazovanju djece. Naša pitanja ne bi se ni našla u takvom jednom savjetniku jer ovdje je riječ o nečemu sasvim drugom. Želimo vas ohrabriti da se uputite s nama na potragu za neotkrivenim blagom, u potragu za potencijalima. Pokušajmo potražiti i razviti ideje koje će nam otkriti kako se može postupiti drukčije. Nemojmo vjerovati kojekakvim računalnim programima i savjetima takozvanih stručnjaka, asistenata u odgoju i onima koji misle da mogu poboljšati obrazovanje. Moguće je naime da optimalan odgoj i obrazovanje uopće ne postoje, da se pritom radi samo o ideji, o predodžbi koja se tijekom ljudske povijesti već dovoljno puta mijenjala, a vjerojatno će se mijenjati i u budućnosti.

Nećemo moći spriječiti da si odrasli članovi ljudske zajednice u svakoj novoj generaciji iznova umišljaju da točno znaju kako treba odgajati i obrazovati djecu. To su mislili i svi prije nas, dakle i zastupnici antiautoritarnog pokreta 1968. i komunisti i nacionalsocijalisti. Uvijek su se iznova razvijale odgojne metode i obrazovni programi koji su trebali služiti što efikasnijem provođenju ideja o odgoju i obrazovanju. Stoga odlučujuće pitanje ne glasi kako se djeca i mladi trebaju odgajati 1 obrazovati, već za što se trebaju odgajati i obrazovati. U konačnici je moguće da su i današnje ideje o tome što će im kasnije u životu biti važno potpuno pogrešne. Možda uopće nije važno što bolje funkcionirati i što više znati. Možda će budućnosti prije svega biti potrebni ljudi koji upravo ne funkcioniraju kao svi ostali. Ljudi koji ne šute i ne čekaju sljedeći zadatak. Možda im sve to znanje koje su stekli u školama i na fakultetima neće biti ni od kakve koristi.

Život je više od jurnjave za dobrim ocjenama. Život je više od priprema za ispit. Djeca mogu puno više od vrebanja na dobre svjedodžbe. Mi ih obeshrabrujemo time što njihova postignuća svodimo na školske ocjene. Sve više roditelja smatra se menadžerom ili trenerom svoje djece. U temelju takva stava je ideja da su djeca na neki način defektna. Nešto im nedostaje, pa roditelji moraju uskočiti.

No djeci je već dosta da ih se stalno korigira i kritizira, ona to nisu ni zaslužila. Ona su kompetentna i žele preuzeti odgovornost, i za sebe, ali i za druge. Ona su odmalena posebne osobnosti s vlastitim potrebama.

Imaju vlastita sjećanja, stekla su vlastita iskustva. Ne pripadaju nikome, samo sebi. Ona su orlovi, ne pilići koje uzgajamo za juhu.

Kako bi naša djeca mogla razviti sve svoje talente i svoje darovitosti, trebamo ih gledati bez strahova i briga te bez gotovih predodžbi i namjera. Da bismo to mogli, moramo se uživjeti u njih i doista se povezati s njima. Pritom ne mislimo na vezu kakva postoji između nadređenog i podređenog ili između obrazovanog i onoga koji se tek treba obrazovati. Ta veza morala bi predstavljati susret dviju osoba koje su međusobno različite, ali su spremne učiti jedna od druge. Osoba koje imaju volje zajedno otkrivati svijet i zajedno ga oblikovati. Morali bismo dakle naučiti gledati svoju djecu kao osobe koje na istoj razini kao i mi. Nema veze ako pritom tu i tamo moramo čučnuti.

G. Hüther i U. Hauser

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.