Knjiga austrijske povjesničarke i teologije Anne Marije Gruenfelder "Sustigla ih Šoa. Strani židovski izbjeglice u Jugoslaviji (1933.-1945.)" problematizira sudbinu stranih židovskih izbjeglica koji su, bježeći od progona u zemljama pod nacističkom vladavinom ili okupacijom, na putu u emigraciju prošli kroz Kraljevinu Jugoslaviju.

Uz prakse imigracijske politike Kraljevine Jugoslavije, autorica problematizira i sudbinu židovskih izbjeglica tijekom Drugog svjetskog rata, u okvirima NDH te u zonama pod talijanskom i njemačkom okupacijom.


***

U svom istraživanju vodila sam se pitanjem o sudbinama Židovki i Židova koji su od 1933., a poglavito od 1938. godine tražili utočište u Kraljevini Jugoslaviji. Utvrdila sam da nisu dolazili samo putnici u tranzitu kroz Jugoslaviju, nego osobe s jugoslavenskim korijenima ili rodbinskim i poslovnim vezama. Politika Kraljevine Jugoslavije, koja je na početku emigracije Židova iz Njemačkog Reicha u duhu svoje višestoljetne tradicije gostoljubivosti prihvaćala progonjene Židove, prilagođavala se rastućem antisemitizmu i nesolidarnom zatvaranju granica od strane tradicionalnih imigracijskih zemalja. Zahtjev „izbacite ih iz zemlje!“ 1939. godine više nije predstavljao povredu tabua. Zahtijevajući izgon Židova, nitko nije razmišljao o tome da je tada sve manje zemalja htjelo prihvatiti izbjeglice i da skoro nisu imali šansu pronaći negdje sigurno utočište.

O brojevima izbjeglica za Jugoslaviju pronašla sam u njemačkoj literaturi tek statističke podatke.Na osobna imena naišla sam u memoarskoj literaturi, u malobrojnim svjedočanstvima iz prve ruke. Prvi izvor bila mi je jugoslavenska policija, koja je raspisala potjernice za ilegalnim imigrantima. Slijedeći njihove tragove, mogla sam pojedine osobe pratiti i kroz arhivske fondove za vrijeme Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji i ustanoviti uspješne bijegove ili njihovo odvođenje u logore i nasilnu smrt. Na taj način nadopunjujem banke podataka Dokumentacijskog arhiva austrijskog pokreta otpora (Dokumentationsarchiv des oesterreichischen Widerstandes) i onu Spomen-centra Yad Vashem.

Njemački okupatori u Sloveniji i Srbiji provodili su istrebljenje židovstva - dok su u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj naišli na toliko suglasje da su posao mogli prepustiti domaćim snagama. Ustaše su, iz vlastitih materijalnih i političkih interesa, progonili Židove, razvivši u tome brutalnost koja je zaprepastila čak i same Nijemce. Talijanska okupacijska vlast držala se prema Židovima na sličan način kao većina neutralnih i slobodnih država. Obespravljala je i - neizravno - protjerala svoje vlastite židovske sugrađane, a strane židovske izbjeglice odbijala, prisilno ih vraćala u NDH ili - u boljem slučaju - internirala u posebnim koncentracijskim logorima.

Tek je gomilanje vijesti o stradanjima u ustaškim logorima u NDH dovelo do promjene u odnosu prema židovskim izbjeglicama. Medu čimbenicima koji su poticali evoluciju svijesti talijanskih vlasti, ne može se ignorirati položaj Italije unutar Osovine, njezin inferiorni status, i potreba da vrati samosvijest te se oslobodi okova tog savezništva. Ovo je pozadina angažmana širokih krugova talijanskih vlasti za spas Židova otporom njemačkom pritisku za izručenjem jugoslavenskih i ostalih stranih Židova na talijanskom okupiranom teritoriju bivše Jugoslavije. Italija je do kapitulacije uspijevala sprečavati Nijemce i vlasti NDH da se domognu tih izbjeglica, u čemu Drugoj talijanskoj armiji pripada najveća zasluga. Povijest spašavanja Židova u Drugoj zoni predstavlja, prema Marini Cattaruzzi, „jednu od svijetlih točaka u inače ne baš slavom ovijenoj povijesti talijanske vojske u Drugom svjetskom ratu“.

No zbog svoje političke slabosti Italija nije imala mogućnosti trajno zaštititi židovske izbjeglice. Okupacija talijanskog tetitorija omogućila je Nijemcima provedbu Endloesunga i na Apeninskom poluotoku, odvođenjem Židova iz Italije.

Židovski zatočenici logora Kampora, koji su se nakon oslobođenja uključili u NOV i osnovali svoj Rapski bataljun, zacijelo su krenuli na bojišta s idealizmom i zahvalni partizanima na pomoći. No, ideal Narodnooslobodilačke borbe kao borbe za „slobodu i bratsku zajednicu" i „bolje sutra", a uz sudjelovanje „širih rodoljubnih snaga" (...) na politici bratstva i jedinstva bez obzira na političku, vjersku, nacionalnu i socijalnu pripadnost neki su židovski sudionici rata raskrinkali kao mit, što ga je partizanska stvarnost svakodnevno demantirala. Najcrnju je sliku o partizanima, staljinističkom duhu, slijepoj vjeri u bratstvo s Moskvom, a nepovjerljivosti i jedva prikrivenom odbojnošću prema svim zapadnjacima, i - naposljetku - o duboko uvriježenom, nereflektiranom antisemitizmu mahom neobrazovanih vojnika, ostavio Imre Rochlitz, dok Slavko Goldstein i Branko Polić vrijeme provedeno u partizanskim jedinicama ni u sjećanjima ne veličaju, no i ne prikazuju kao razdoblje deziluzioniranja. Slavko Goldstein će tek u miru, u poslijeratnom razdoblju, prepoznati prevladavanje „karijerista, oportunista i sitnih kalkulatora, koji s motivima komunizma - u kojima su upravo Židovi prepoznali svoje ideale - nisu imali ništa zajedničkog".

Iz memoarske literature proizlazi da je suradnja jugoslavenskih partizana i saveznika radi evakuiranja i „spašavanja Židova" prije njemačke okupacije bivših talijanskih teritorija u Jugoslaviji prolazila kroz napetosti i uz taktiziranja obiju strana, te da su obje strane svojim interesima žrtvovale ugrožene Židove.

Arhivske građe o tom poglavlju nema ni u Hrvatskom državnom arhivu i pridruženim im arhivima diljem Hrvatske, a niti u središnjem Arhivu Republike Slovenije. Materijal o tome trebat će potražiti u savezničkim arhivima.

Demokratska Federativna Jugoslavija, proglašena uz suglasnost saveznika 7. ožujka 1945., preuzela je na sebe odgovornost repatrijacije svojih građana deportiranih iz Jugoslavije tijekom okupacije, kao i stranih državljana zatečenih u Jugoslaviji. Nenadano se pokazalo da su se za repatrijaciju javili austrijski i njemački Židovi, koji su preživjeli progon u NDH na teritoriju (današnje Republike) Hrvatske. Njima, „antifašistima" i „emigrantima zbog nacističkog progona", službena Jugoslavija je iskazivala poštovanje i pružala pomoć, kakvu jugoslavenski povratnici iz nacističkih logora nisu mogli očekivati. Neki su emigranti odlučili ostati u Jugoslaviji i biti joj od pomoći.

U skladu s obavezom repatriranja, Jugoslavija je podupirala zahtjev istočnoeuropskih zemalja, prije svega Sovjetskog Saveza, za obaveznom repatrijacijom svih građana njihovih zemalja - iako Jugoslaviji nije moglo biti nepoznato, s kojim su se optužbama i posljedicama povratnici u te zemlje suočavali. Uostalom, i Jugoslavija je svoje povratnike iz inozemstva tretirala ne kao žrtve nehumanih deportacija i logorskog zatočeništva, nego kao potencijalne protivnike komunističke vlasti. Jugoslavija je sve podredila očuvanju sustava.

Dok su se povratnici iz koncentracijskih logora i logora smrti morali boriti za priznanje žrtava, strane žrtve nailazile su na razumijevanje i poštovanje. Židovi povratnici morali su tek dokazivati da su preživjeli ne zahvaljujući suradnji s nacistima (preživljavanje je za neke predstavnike nove komunističke vlasti bilo znak kolaboracije). Nerazumijevanje prema žrtvama treba pripisati poslijeratnom „procesu diferenciranja", što ga je izazivao okupator i nositelj jedinstveno okrutne i nehumane ideologije.

Anna Maria Gruenfelder

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.