Glavni cilj ove knjige je istražiti kako je društvo utjecalo na nastanak, funkcioniranje i razvoj knjižnica, stoga ona nije povijest knjižnica u užem, odnosno uobičajenom smislu. Naime, kao što autor navodi, u prvom mu planu nije bilo istražiti i opisati sam nastanak i razvoj knjižnica, dakle povijest, već glavne društvene čimbenike odnosno odrednice koje su uvjetovale nastanak knjižnice te određivale njezino djelovanje i razvoj.

Drugim riječima, naglasak je u ovoj knjizi na tome što je to i kako u društvu utjecalo na nastanak i razvoj knjižnica, a manje na samoj posljedici, ishodu toga utjecaja - knjižnici.

Kad govori o društvu, Josip Stipanov misli na društvo u cijelosti, društvo kao organiziranu i uređenu zajednicu, tako i na pojedine njegove dije­love i slojeve: politiku, kulturu, civilizaciju, obrazovanje odnosno školstvo, zna­nost, gospodarstvo, društvene, socijalne skupine, korisnike, čitatelje, tehniku i tehnologiju itd. Nastoji povijesno, sociološki i komunikološki dovesti u uzročno-posljedničnu svezu činjenice i događaje - nastanak i razvoj knjižnica - i čimbenike odnosno odrednice toga povijesnog procesa u pojedinim razdobljima i sredinama odnosno (povijesnim) društvima.

To se odnosi i na osobito značajne povijesne procese, promjene i prevrate, nastanak i, posljedično, utjecaj novih pojava i procesa bez obzira na to je li riječ poglavito ili samo u početku o političkim, društvenim ili religijskim pojavama i procesima.

Sve je to stvaralo potrebe za knjižnicama, za njihovim nastankom i razvojem, ali je ujedno širilo i (društvene i tehnološke) mogućnosti njihova sve uspješni­jega i djelotvornijeg funkcioniranja, ali i korištenja. Pokazat će se da su knjižni­ce nastajale iz potrebe društva za (zabilježenim) znanjem, izvorima znanja i in­formacija, što je društvu potrebno radi djelotvornog funkcioniranja i uspješnog razvoja. A knjižnica je ta koja to zabilježeno znanje, te izvore informacija i znanja čuva i daje na korištenje.

Nastale su, odnosno nastajale su, jednostavno zato što su bile potrebne društvu u cijelosti, a funkcionirale su i razvijale se prema mogućnostima koje je određeno društvo odnosno sredina omogućavalo i osiguravalo u pojedinim razdobljima i sredinama, sve do danas.

Josip Stipanov rođen je 18. studenoga 1939. u mjestu Solinama na Dugom otoku. Osnovnu školu pohađao je u rodnom mjestu, a klasičnu nadbiskupsku gimnaziju i studij teologije u Zadru. Na Gregorijani u Rimu studirao je filozofiju koju je završio doktoratom (1971.). Nekoliko godina djelovao je kao profesor klasične nadbiskupske gimnazije i Višeg bogoslovnog učilišta u Zadru.

Od 1972. zaposlen je Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu gdje se prvenstveno bavio hrvatskom retrospektivnom bibliografijom. Od 1975. do kraja 80-ih godina prošlog stoljeća bio je voditelj službe za razvoj i unaprjeđenje knjižnjičarstva, a potom do 1997. zamjenik ravnatelja te od 1998. v.d. upravitelja NSK. Za glavnog ravnatelja imenovan je 2002. i na tom mjestu ostaje do umirovljenja krajem veljače 2007. Punih 20 godina radio je na ostvarenju nove zgrade. Među inim dao je velik doprinos za učlanjenje NSK-e u mrežu Europskih knjižnica što je ostvareno 2005.

Objavio je preko 50 znanstvenih i stručnih radova, studija i članaka uglavnom u domaćoj te nešto manje u inozemnoj strukovnoj periodici. Za svoj rad dobio je niz priznanja i nagrada od kojih vrijedi izdvojiti Kukuljevićevu povelju i odlikovanje Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića.

Umro je 14. veljače 2021. u Zagrebu.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.