Knjiga koja je već u naslovu zaigrana do pustopašnosti, „upotriJebni naPici“, po poetičkom određenju lijepa je susjeda mekoj i dirljivoj knjizi Branislava Glumca „145 sjećanja na ljude“ (2008).

Iako se bavi drugim dubinama u portretiranju ljudi, mahom umjetnika, iako i u toj poetici Glumac sa silnom dobrohotnošću iznosi na vidjelo neke druge poroke (hranu, alkohole, duhan, dodajući svemu ovome i osmijeh!) od kojih su bolovale sada već mrtve veličine iz vremena prošlog u pjesničkom postupku krije se i zreloća do koje se dolazi dugim koračanjem kroz vrijeme.

U obje knjige Glumac samo ponegdje umoči pero u žestoću, najčešće u mudrost zreloće i sve gleda iz drukčijih vizura a poetiku stalno dorađuje i dotjeruje ne bi li rekao što više o tim novim senzibilitetima.

Koliko životan toliko i artističan možda je u hrvatskoj književnosti – kad bi se ufala ući u tankoćutnost spolnih brjegova – bio još samo Milan Begović čija Grčka proljeća još uvijek više volimo sakriti nego ih dati čitateljstvu da uživa u njihovom hedonističkom i narodskom i visokoknjiževnom izričaju. (Iz pogovora : Alojz Majetić)

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.