Josip Šentija
S Krležom, poslije '71. : Zapisi iz leksikografskog rokovnika
- Nakladnik: Školska knjiga
- 11/2011.
- 332 str., tvrdi uvez
- ISBN 9789530619715
- Cijena: 21.10 eur
Preračunato po fiksnom tečaju konverzije 7,53450 kuna za 1 euro - Cijene knjiga su informativnog karaktera, navodimo prvu cijenu po izlasku knjige iz tiska. Preporučamo da cijene i dostupnost knjiga provjerite kod nakladnika ili u knjižarama! Moderna vremena više se ne bave prodajom knjiga, potražite ih u knjižarama, antikvarijatima ili u knjižnicama.
Mudri razgovori o književnosti, hrvatskoj povijesti, leksikografiji, hrvatskim zabludama, hrvatskim snovima, hrvatskoj "neurotičnoj javnosti" i nesmiljenoj politici, unutarnjoj i vanjskoj, koje su vodili Miroslav Krleža i Josip Šentija od listopada 1971. do sredine kolovoza 1981. u današnjemu se kulturnome i političkom kontekstu čine i te kako aktualnima i živima, i to ne samo stoga što se objavljuju na 40. obljetnicu hrvatskog proljeća i 30. obljetnicu odlaska Miroslava Krleža.
Priča je počela u listopadu 1971. Slutio se krah hrvatskog proljeća, a Josip Šentija imao je razloga strahovati za svoju budućnost - bio je član Vlade hrvatskog proljeća koja će u Karađorđevu biti pometena kao nacionalistička.
Nakon te političke drame, koja se još jedanput potvrdila kao "dvojnost hrvatske zbilje i hrvatske žudnje", Krleža je kao direktor zaposlio Josipa Šentiju u tadašnjemu Jugoslavenskom leksikografskom zavodu. S obzirom na zahtjevan urednički posao u izradbi Leksikona JLZ i trećeg izdanja "Opće enciklopedije", Šentija nije bio običan prolaznik kroz Krležin ured u Leksikografskom zavodu.
Poslovna je suradnja ubrzo prerasla u prijateljevanje u Krležinu domu na Gvozdu.
**
Književni povjesničari, esejisti i publicisti i danas pišu o njemu, pišu sve više, govore o njemu na javnim tribinama, u emisijama, na simpozijima, svakogodišnjim "Krležinim danima". Čini mi se da Krleža u ovim povodima više živi u sferi politike nego u sferi poetike. Njegova je riječ i u njegovo doba mnogima bila nadahnuće pa čak i vodič kroz labirinte hrvatske povijesti, one davne i one novoga doba.
Baš nad tim fragmentima njegove "politike" i danas zastajemo, pitajući se: pa kome zapravo on to govori? Mrtvima ili živima? Opet kažem: Krležina poetika je u nadležnosti estetičara i profesora, a što se njegove politike tiče, svi koji smo u političku sferu tijekom života bili zaronjeni i njome zahvaćeni, na ovaj ili onaj način, ne možemo a da ne zapazimo političku, ili kulturno-političku, ili socijalno-političku aktualnost njegova djela. Bezbrojni su njezini izvori.
Usuđujem se ovdje, u povodu njegove godišnjice i drugih godišnjica koje padaju u istom ovom razdoblju post-krležijanske zbilje, usuđujem se navesti - primjera radi - jedno mjesto iz njegovih sudova o dugoročnim aktualnostima hrvatskoga političkog kalendara (izvadak je iz njegove uvodne riječi na znanstvenom savjetovanju o 130. godišnjici hrvatskoga narodnog preporoda, što je održano u Zagrebu 21. - 31. ožujka 1966.):
"S jedne strane borba na nož... sa megalomanijom madžarskih državotvoraca, sa latinitetom Hrvatskog sabora kao obranom protiv trajne opasnosti germanizacije i madžarizacije, a s druge, diskusije sa svim elementima grčko-latinskog i islamskog raskola, sa ukletim balastom austrijske Vojne krajine, sa materijalnom i kulturnom zaostalošću, sa podvojenošću 'na dva svijeta', na Istok i Zapad, na ogromne razmake arhajske tradicije, materijalne kulture, geopolitičkih elemenata, jezika i stranih utjecaja, sve je to trajno djelovalo kao element razdvajanja, a ovi duboko ukorijenjeni refleksi vjekovne dezagregacije ostali su jednom od glavnih oznaka naših regionalnih karaktera, koje ilirski (hrvatski - J. Š.) entuzijazam nije uspio prevladati".
(Svjetiljke u tmini, Sabrana djela, knjiga 1., Sarajevo 1988, str. 139.).
Josip Šentija
Priča je počela u listopadu 1971. Slutio se krah hrvatskog proljeća, a Josip Šentija imao je razloga strahovati za svoju budućnost - bio je član Vlade hrvatskog proljeća koja će u Karađorđevu biti pometena kao nacionalistička.
Nakon te političke drame, koja se još jedanput potvrdila kao "dvojnost hrvatske zbilje i hrvatske žudnje", Krleža je kao direktor zaposlio Josipa Šentiju u tadašnjemu Jugoslavenskom leksikografskom zavodu. S obzirom na zahtjevan urednički posao u izradbi Leksikona JLZ i trećeg izdanja "Opće enciklopedije", Šentija nije bio običan prolaznik kroz Krležin ured u Leksikografskom zavodu.
Poslovna je suradnja ubrzo prerasla u prijateljevanje u Krležinu domu na Gvozdu.
**
Književni povjesničari, esejisti i publicisti i danas pišu o njemu, pišu sve više, govore o njemu na javnim tribinama, u emisijama, na simpozijima, svakogodišnjim "Krležinim danima". Čini mi se da Krleža u ovim povodima više živi u sferi politike nego u sferi poetike. Njegova je riječ i u njegovo doba mnogima bila nadahnuće pa čak i vodič kroz labirinte hrvatske povijesti, one davne i one novoga doba.
Baš nad tim fragmentima njegove "politike" i danas zastajemo, pitajući se: pa kome zapravo on to govori? Mrtvima ili živima? Opet kažem: Krležina poetika je u nadležnosti estetičara i profesora, a što se njegove politike tiče, svi koji smo u političku sferu tijekom života bili zaronjeni i njome zahvaćeni, na ovaj ili onaj način, ne možemo a da ne zapazimo političku, ili kulturno-političku, ili socijalno-političku aktualnost njegova djela. Bezbrojni su njezini izvori.
Usuđujem se ovdje, u povodu njegove godišnjice i drugih godišnjica koje padaju u istom ovom razdoblju post-krležijanske zbilje, usuđujem se navesti - primjera radi - jedno mjesto iz njegovih sudova o dugoročnim aktualnostima hrvatskoga političkog kalendara (izvadak je iz njegove uvodne riječi na znanstvenom savjetovanju o 130. godišnjici hrvatskoga narodnog preporoda, što je održano u Zagrebu 21. - 31. ožujka 1966.):
"S jedne strane borba na nož... sa megalomanijom madžarskih državotvoraca, sa latinitetom Hrvatskog sabora kao obranom protiv trajne opasnosti germanizacije i madžarizacije, a s druge, diskusije sa svim elementima grčko-latinskog i islamskog raskola, sa ukletim balastom austrijske Vojne krajine, sa materijalnom i kulturnom zaostalošću, sa podvojenošću 'na dva svijeta', na Istok i Zapad, na ogromne razmake arhajske tradicije, materijalne kulture, geopolitičkih elemenata, jezika i stranih utjecaja, sve je to trajno djelovalo kao element razdvajanja, a ovi duboko ukorijenjeni refleksi vjekovne dezagregacije ostali su jednom od glavnih oznaka naših regionalnih karaktera, koje ilirski (hrvatski - J. Š.) entuzijazam nije uspio prevladati".
(Svjetiljke u tmini, Sabrana djela, knjiga 1., Sarajevo 1988, str. 139.).
Josip Šentija
© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.
