Doista ne shvaćam zašto se smatra kako je manja umjetnost napraviti dobre cipele nego, recimo, održati dobar govor u saboru. Nisu li cipele jednako tako potrebne kao i zakoni? Nije li svaki rad častan, potreban i divan kad se obavlja časno, korisno i divno? Tako je prije stotinjak godina razmišljala i pisala češka novinarka, spisateljica i prevoditeljica Milena Jesenská. U književnim je i širim kulturnim krugovima danas poznatija kao Kafkina prijateljica i adresat njegovih Pisama Mileni, dok su njezini tekstovi, premda izvrsni, s nepravom pomalo zaboravljeni. Uz ogradu kako jednostavnost nije nimalo jednostavna, knjigu "Put prema jednostavnosti" sastavila je od svojih novinskih kolumni, zapravo duboko ljudskih i kultiviranih eseja, pisanih osobitim stilom na granici vrsnog novinarskog izričaja i visoko kvalitetne književne obradbe.

Prevodila je Brocha, Werfela, Franka, Kafku, a iz njezina prvotnog interesa za Kafkino djelo rodio se prisan odnos. Od Kafkinih družica bila mu je intelektualno najbliža, intenzivno su se dopisivali, a u ovoj knjizi ga opisuje kao najboljeg i najneobičnijeg čovjeka kojega je ikada upoznala, koji je bio previše dobar za ovaj svijet. Iako je ostala u Kafkinoj sjeni, Milena Jesenská ostat će upamćena jer je širila oko sebe neizrecivo "nešto"; bila je emancipirana žena, osobnost, intelektualka čije su smjele ideje i angažirani tekstovi kreirali i artikulirali lice i gledišta, i ne samo ondašnjega društva.

© Bilješke o knjigama izrađene su na osnovu informacija dobivenih od nakladnika i njihove dodatne uredničke obrade temeljem uvida u sadržaj knjige, te se kao takve ne smiju prenositi bez prethodnog dogovora s uredništvom portala.