 |
| 16.11.2010 utorak |
|
José Saramago
- portugalski romanopisac, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1998.
( Azinhaga,
16.11.1922
-
Lanzarote,18.06.2010 )
Bez veće školske naobrazbe, prije nego li je postao novinar, prevoditelj i pisac, radio je više različitih manualnih poslova. Trag tih zanimanja vidljiv je u njegovom djelu, čiji je najveći dio objavljen u njegovim zrelim godinama kada je postao jedan od najčitanijih i najprevođenijih luzitanskih pisaca. Surađivao je kao književni kritičar časopisa "Seara Nova", bio član uredništva "Diario de Lisboa" kao i jedan od prvih članova Udruge portugalskih književnika. Od 1976. godine živi isključivo od literarnoga rada, isprva kao prevoditelj, a potom i kao autor.
Pisao je drame, kratke priče, romane, pjesme, libreta, dnevnike i putopise. Prvi roman "Manuel de pintura e caligrafia" ("Udžbenik slikarstva i krasopisa") objavio je 1977. Potom slijede "Viagem a Portugal" (1981) i "Levantado do chão" (1980). 1981. godine postiže svjetski uspjeh satiričkim romanom "Sjećanje na samostan" ("Memorial do Convento"). Taj uspjeh nastavlja romanima "Godina smrti Ricarda Reisa" (O Ano da Morte de Ricardo Reis" 1984) i "A Jakanda de Pedra" ("Kamena splav", 1986).
1991. godine izdaje svoj najkontroverzniji roman "Evanđelje po Isusu Kristu" ("O Evangelho Segundo Jesus Christo"), djelo na koje je žestoko reagirala Katolička crkva i njezini redovi u potugalskoj vladi zbog čega je Saramago, koji je dvadeset godina prije riskirao vlastiti život u portugalskoj revoluciji, zajedno sa svojojm ženom napustio Portugal i od tada živi na Kanarskim otocima u Španjolskoj.
Objavio je, između ostalog: romane "Hostoria do Cerco de Lisboa" ("Priča o opsadi Lisabona", 1989), "Ogled o sljepoći" ("Ensaio sobre a cegueira", 1996), "Todos Os Nomes", (1997), "El Amor Posible", (1998), "A Caverna", (2000), "O Homen Duplicado", (2002) i dr.
Godine 1991. godine dobio je Grande prémio APE za roman "Evanđelje po Isusu Kristu" i Premio Camőes za cjelokupni književni rad. Nobelovu nagradu za književnost dobio je 1998. godine.
|
|
 |
|
| 15.11.2010 ponedjeljak |
|
Marianne Moore
- američka pjesnikinja
( Kirkwood/Missouri,
15.11.1887
-
New York,05.02.1972 )
Studirala je biologiju i povijest na Sveučilištu Bryn Mawr u Pensilvaniji. Veći dio života provela u New Yorku gdje je od 1925. do 1929. godine uređivala jedan od najvažnijih američkih književnih časopisa tog razdoblja "The Dial". U njemu je objavljivala tekstove najistaknutijih modernističkih pjesnika kao što su Paul Valery, W. B. Yeats, T. S. Eliot, Ezra Pound, D. H. Lawrence, E. E. Cummings i dr.
1921. godine u Londonu joj izlazi prva zbirka poezije "Pjesme" ("Poems"); potom slijede zbirke "Opažanja" ("Observations", 1924) i "Izabrane pjesme" ("Selected Poems", 1935), kojima je predgovor napisao T. S. Eliot. Pred kraj karijere objavila je "Sabrane pjesme" ("Collected Poems", 1951) te osobnu antologiju "Sveukupne pjesme Marianne Moore" ("Complete Poems of Marianne Moore", 1967). Za "Izabrane pjesme" dobila je nagrade Pulitzer Prize i National Book Award (1952) te nagradu Bollingen Prize (1953).
Jedna je od vodećih američkih pjesnikinja modernističkog naraštaja, a bila je posebno cijenjena u užem krugu, gdje je stekla gotovo kultni status. Za Eliota ona je među onim malobrojnim pjesnicima koji su nešto učinili za jezik, a W. C. Williams ju je 1948. proglasio jednom od najboljih živućih američkih pjesnikinja.
|
|
|
|
| 14.11.2010 nedjelja |
|
August Šenoa
- hrvatski romanopisac, pripovjedač, pjesnik, kritičar i feljtonist
( Zagreb,
14.11.1838
-
Zagreb,13.12.1881 )
August Šenoa je najsvestraniji i najplodniji hrvatski književnik 19. stoljeća. Rođen je u Zagrebu, u u germaniziranoj obitelji češko-slovačkog podrijetla (otac mu je bio Čeh, a majka Slovakinja). Osnovno obrazovanje stekao je u Zagrebu a srednje u Pečuhu i Zagrebu. Pravo je studirao u Pragu i Beču, ali studij nije završio zbog novčanih poteškoća. Godine 1865. preuzima u Beču uređivanje listova "Glasonoša" i "Slawische Bläter", a 1866. vraća se u Zagreb i radi u redakciji "Prozora", zatim kao gradski bilježnik, a od 1873. kao gradski senator. Ubrzo je imenovan artističkim ravnateljem Hrvatskog zemaljskog kazališta, a 1870. godine postaje dramaturg. Dvije godine kasnije (1873.) postao je gradski senator stoga napušta kazalište. Od 1874. godne pa do svoje smrti uređuje vodeći hrvatski književni časopis "Vijenac". Potpresjednik je Matice hrvatske od 1877. godine.
Kao književnik okušao se u gotovo svim književnim vrstama: romanu, noveli, feljtonu, polemici, putopisu, lirskoj i epskoj poeziji, drami, kritici i esejistici. Najveći je umjetnički dojam ostvario kao romanopisac s povijesnim romanom u središtu interesa. Napisao je pet povijesnih romana: "Zlatarovo zlato" (1871), "Čuvaj se senjske ruke" (1875), "Seljačka buna" (1877), "Diogenes" (1878) i "Kletva" (1880-81; nedovršen). Velik je uspjeh postigao i svojim povjesticama ("Propast Venecije" (1876), "Kameni svatovi", "Kugina kuća", "Postolar i vrag"...) kao i romanima i pripovjetkama s građom iz suvremenog života ("Prosjak Luka", (1879), "Barun Ivica" (1874), "Vladimir" (1879), "Prijan Lovro" (1873), "Ilijina oporuka" (1876)).
August Šenoa je najznačajnije ime hrvatske književnosti 19. stoljeća. U tolikoj je mjeri obilježio svoje vrijeme da se razdoblje od oko dvadeset godina njegova intenzivnog stvaralačkog rada u povijesti hrvatske književnosti naziva "Šenoino doba". Zaslužan je za stvaranje stalne domaće čitateljske publike, za afirmaciju romana, za otvaranje niza novih tematskih područja, za kodifikaciju prozne urbane štokavštine te za stvaranje literarnog standarda koji će generacijama služiti kao uzor i orijentir.
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
ARHIVA KALENDAR
13.11.07
11.05.07
25.04.07
12.03.07
11.03.07
09.03.07
|
|
