|
«Nema estetskog u uništenju. Uništenje je protivno stvaralaštvu i u njemu nije mjesta «ljepoti» (...) Prvo strada estetsko, pa moralno, pa religijsko, premda se neka vrsta vjere - ili prije uvjerenja - najduže održi i preraste u osobitu filozofiju. Auschwitz je bio svijet u kojem su zlo i nerazumnost postali samorazumljivi. Tako je bilo i onima kojima je zanat umjetnika bio njihova druga priroda.»
Umjetnost po svojoj «uljepšavajućoj» i «zabavljačkoj» prirodi katkada nije ništa drugo do izmicanje realnosti i njenoj okrutnosti, ali se takva, «lijepa» umjetnost u suočenju s tragičnim iskustvom Holokausta pokazuje kao «laž», «umjetnost», iluzija. Ako se estetika shvati tradicionalistički - kao «učenje o lijepom», o «lijepom» što je nanijelo mnogo nesporazuma u shvaćanju estetske istine, a od same umjetnosti tražilo da bude ukrašavajuća, dopadljiva, relaksirajuća, eskapistička i «uzvišena» - onda nema. Ovdje se može samo o ne - estetskom, o uništenju, o bestijalnosti koja je potekla iz estetizirane politike. I baš zato ovdje pitanje poseže za pravim smislom estetike, jer pita što se dešava s ljudskom čulnošću, kako je ona iskazana i kako je uopće moguća u doba potpune destrukcije».
Osnovno pitanje koje Predrag Finci tematizira u «Umjetnosti uništenog» jest pitanje o odnosu umjetnosti i Holokausta. U prvom poglavlju on govori o Holokaustu, potom slijede poglavlja o židovskom pitanju, o ratu u Bosni, o umjetničkom stvaralaštvu u doba rata i izbjeglištva (o onome što je autor sam doživio), o nacističkoj umjetnosti, njezinom doprinosu «rasnoj čistoći», proganjanju «dekadentne» umjetnosti i bijegu intelektualaca i umjetnika pred pošašću nacizma u trećem poglavlju. U četvrtom poglavlju autor govori o teškoćama artikuliranja Holokausta, o razlozima Heideggerove šutnje o Holokaustu i o Adornovom «dictumu» prema kojem je pisanje poezije poslije Auschwitza barbarija, a u petom poglavlju opisuje stvaralaštvo onih koje je zadesio Holokaust, djela onih koji su ga preživjeli, moguće dosege nekih filmova koji su imali za temu «zločin protiv čovječanstva» da bi, napokon, u nizu fragmenata problematizirao disperzivni karakter novije artističke produkcije o Holokaustu i mogućnosti njegovog reprezentiranja.
Predrag Finci (Sarajevo, 5. VIII. 1946.) završio Prvu gimnaziju, Dramski studio (kratko vrijeme se bavio glumom) i Filozofski fakultet u Sarajevu, a dvogodišnji Counselling Course u Londonu. Bio na studijskim boravcima u Parizu (kod Mikelea Dufrennea) i Freiburgu (kod Wernera Marxa). Magistrirao 1977., a doktorirao 1981. Predavao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Izabran za redovnog profesora na nastavnom predmetu Estetika. Od 1993. živi i radi u Londonu kao slobodni pisac i istraživač na UCL-u.
Predrag Finci je član-osnivač P.E.N.-a BiH i autor knjiga «Govor prepiski» (Sarajevo, 1980.), «Umjetnosti iskustvo egzistencije» (Sarajevo, 1986.), «Ishodište pitanja» (Banja Luka, 1987.), «O nekim sporednim stvarima» (Sarajevo, 1990.), «Sentimentalni uvod u estetiku» (London, 1999., drugo, redigirano izdanje u Sarajevskim zapisima, Sarajevo, 2004.), «Pravo, stranputicom» (u Sarajevskim zapisima, Sarajevo, 2004.) i «Poetozofski eseji» (Sarajevo, 2004.). «Umjetnost uništenog» je njegova osma knjiga.
MV
Info , 19.09.05
Facebook | | Croportal 
|
