Utisak s kojim se dio ljubitelja Glamuzinine poezije zasigurno neće složiti glasio bi: najbolji su trenuci njegova dosadašnjeg opusa oni u kojima, a u korist intimističkog pisanja o porodici, opsesija seksom pada u drugi plan ili biva posve izostavljena. Spomenuti je korpus pjesama utoliko izvedbeno znatno uvjerljiviji od pjesama koje vonjaju po krvi, znoju i spermi.

Putevi su ranijih naraštaja obično započinjali na planini ideala, dok kod današnje mladosti, čemu roman 'O neuspjehu i nebitnome' doprinosi kao vrijedno svjedočanstvo, visinskih priprema za život uglavnom nije bilo. Pritom ne zauzimam kritičku poziciju, barem ne prema dojučerašnjim klincima koji su humor iz Mućki ili Seinfelda zamijenili tajanstvenim minimalizmom mimova, već prema nama koji smo bombama...

Ann-Helen Laestadius uspijeva baciti u lice Zapadnjacima istinu o njima samima, pod krinkom napete priče o djevojčici koja pripada malo poznatom narodu. Daleko od toga da su Saamiji prikazani idealni. Naprotiv, priča se uvelike temelji na Elsinoj borbi protiv tradicionalnih poimanja njenog naroda po kojima žena treba brinuti samo o kući i djeci. No, govoreći o Eslinoj borbi protiv mučenja i ubijanja sobova,...

Postavka romana smjela je i razmjerno originalna, tekst je hipnotičan i uvlači, kako predmetom tako i atmosferom, no fabularna provedba umnogome je konfuzna, na mjestima teško prohodna i ne uvijek uvjerljiva. Ipak, umjetnički efekt, kao i prodornost uznemirujuće poruke, neporecivi su. Mogućnost da bilo koja demokratska europska država ogrezne u totalitarizam bliža nam je i izglednija nego se usuđujemo...

Olja Savičević Ivančević pristaje na nostalgiju, ali odbija romantizirati. Zlo koje je uslijedilo nije došlo niotkud, a patrijarhalni duh društva jamačno je pridonio krvavom rasapu južnoslavenske zajednice kojoj su za takav scenarij najmanje krivi spoljni faktori. Krivi smo mi, da citiram umrlog novosadskog trubadura, kojima je normalno da roditelj kćeri kaže 'sine'.