Knjižara koja bi bila ultimativno kulturno središte, koja bi imala najveći mogući broj naslova, educirani kadar... danas takva kod nas ne postoji. Nekadašnji knjižari su bili izuzetno educirani, oni su završavali srednju školu koja je imala pojačanu satnicu hrvatskog jezika, učio se latinski i još jedan strani jezik, a ključni ljudi velikih izdavačkih kuća su im predavali stručne predmete.

Nakon odvajanja dječjeg izdavaštva u zaseban dio tvrtke, nakon 18 godina djelovanja smo se, mogli bismo tako reći, opet našli na početku. Krenuli smo s traženjem nove ciljne publike, novim sajmovima i manifestacijama te novim razgovorima s kulturnim djelatnicima u segmentu dječje knjige te smo započeli s gostovanjima i promocijama u osnovnim školama i narodnim knjižnicama.

Nadam se da ćemo jednom biti u stanju učiti i na traumi drugoga, kako bi sva naša društva napredovala jer sve zemlje pogođene ratom pate od istog problema – individualna se trauma prelijeva na obitelj, potom na društvo i onda se, ako ju ne liječimo, nasljeđuje generacijama. Nakon rata nije dovoljno ponovno izgraditi gradove, infrastrukturu i postaviti politički sustav, treba izgraditi ljude.

Kao i u svakom drugom poslu, važno je biti svjestan da nećete odmah početi zarađivati, potrebno je neko vrijeme da prihodi nadmaše rashode. Ekonomisti kažu da je za to potrebno tri godine, u našem slučaju je bilo baš tako. Također je važno objavljivati knjige koje će se prodavati, ne može se živjeti samo od potpora kulturnih institucija.

Važno je uroniti u kulturu prema kojoj prevodeći gradiš most, impregnirati se njome da bi je umio približiti čitateljima na svom jeziku. A načitanost je, po meni, ključna. Ne možeš biti dobar sportaš ako svakodnevno ne vježbaš, dobar pjevač ako ne vodiš računa o glasnicama, vrlo brzo izađeš iz forme. Tako je i s prevođenjem. Moraš čitati druge da bi razvijao, obogaćivao, mijenjao svoj jezik.