Nisam nikada maštao o tome da ću biti pisac, svirao sam, crtao, još u srednjoj školi radio za tadašnje najvažnije novine u Jugoslaviji, davao intervjue, a pisanje se dogodilo sasvim spontano. Jednog dana počeo sam tući po pisaćoj mašini, to iskrenje riječi mi se dopalo i zapalilo me za pisanje.

Tokom svoje prakse počeo sam sustavno da koristim nekoliko hrvatskih izraza i ponekad ijekavicu. Danas ne mogu da napišem "dete" nego "dijete" jer kad kažem dete, ispada kao da nema nogu. Ne mogu napisati "povest" nego "povijest". I s time su se morali pomiriti moji lektori i izdavači. Naravno, ovo sve se gubi kada se prevede, ali dok smo u našem miljeu, to je taj mišung, donekle prirodan, ipak sam u Hrvatskoj...

Kao pisac sam iznimno frustriran. Tek sada shvaćam što su njemački pisci u počecima nacizma proživljavali, kako su se osjećali. Naime, knjige nisu mogle pomoći u zaustavljanju rata. Ljudi nisu čitali knjige već su slijepo slijedili Vođu. U rat. To je grozan osjećaj bespomoćnosti. Kao građanin se želim ponositi, kao i svatko drugi, zemljom iz koje dolazim. Rusija mi onemogućuje da se njome ponosim,...

Meni je pisanje, između svega ostalog, i stalna potraga za sobom razapetim između zavičajnosti i apatridstva, između konzervativizma i potpune otvorenosti svijetu u svoj njegovoj šarolikosti, između prošlosti i sadašnjosti, između želje za stabilnošću i stalnog nemira, između dosljednosti i praktičnosti... vjerujem u mnogostrukost identiteta i zazirem od onih koji, kad je identitet posrijedi, zazivaju...

Moja knjiga je prva kritička studija koja komparativno analizira američku i europsku konzervatorsku politiku. Naime, ne postoji nijedna studija koja kroz tako sveobuhvatan komparativan odnos obrađuje odnos suvremenosti i tradicije kad je riječ o pitanjima suvremenog urbanog oblikovanja.