Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 21.11.2007.

A.L. Kennedy : Raj

Nakon što joj je poplavio palac na nozi, ukočilo joj se pola tijela, lice joj se pretvorilo u golemu, zelenkastu masu, a glavobolja se proširila sve do tabana - 36-godišnja Škotinja Hannah Luckraft, prodavačica kartonskih kutija, odlazi u Kanadu na liječenje od alkoholizma.      

U udaljenoj, izoliranoj klinici „Bistri izvor" nadaleko nema alkohola. U nevolji pacijenti razmjenjuju alternativne recepte za „opuštanje". Spominju se inhalatori protiv začepljenja nosa: „od spužvastog dijela u kojem je kemikalija navodno poludiš". Tu je i plin za istiskivanje šlaga u spreju. A navodno je dobra i spužvasta pjena iz sjedala. Neki pacijent govori: „Pjena. Kažem vam. Navodno vas skroz rasturi. A zamislite kako bi to bilo jednostavno - kad hoćeš zabrijati, možeš jednostavno jesti vlastiti namještaj - ne moraš ni izlaziti iz kuće."        

Glumeći veselog pijanca i Hannah - kojoj je lice u međuvremenu opet normalno, a palac više nije ljubičast - se pridružuje zafrkanciji: „Danas mi je rođkas, pa si mislim, kupit ću si stolac... Ne... metni mi dva stolca... nikad ne znaš kad će ekipa navratit'."            

U alkoholičarskom smislu Hannah sebe smatra „veselim torokalom". To je ono što glumi po barovima. Bitno je da ju dečki za šankom podnose. To je ono čemu teži. „Jasno mi je da je to stil kojim piju muškarci te da je stoga neprikladan za mene. Ja sam trebala biti kod kuće, sakrivena iza zavjesa, s jeftinim džinom; kad žene piju to je grijeh i treba biti nevidljivo... Zato se ja držim muškaraca, jer s njima nisam sama i jer oni daju sve od sebe da budu sretni. To je jedini razuman izbor. Neću umrijeti kraj kamina i pretvoriti se u hranu neizostavnom pudlu ili pekinezeru"...        

Za šankom nema jednakosti. Muškarac u dobrom odijelu nikada nije pijana svinja. Kad je i najpijaniji on je tek pripiti gospodin. S umjetnicima i javnim osobama je drugačije. Zavist, tračevi i malograđanski moral njih redom pretvaraju u „pijane svinje". Ali i najpijaniji muški klošar pravi je pijani aristokrata naspram pijane žene.        

I u literaturi ženski alkoholizam predstavlja određeni tabu. „Raj", škotske autorice A.L. Kennedy, prema nekim je izvorima prvi roman o ženskom alkoholizmu nakon „Nightwooda" Djune Barnes iz 1936. godine, (usput rečeno jednog od prvih lezbijskih romana). Kod muških pisaca je, naravno, stvar drugačija. Tu postoji čitav žanr romantičnog alkoholičarskog mačizma: Bukowski, Hemigway, Hammet... Cijela biblioteka o mizeriji života i uzvišenosti patnje; ili obratno. No za žene to je zabranjeni muški klub. U ženskoj literaturi nema mjesta za alkoholizam kao veliku metaforu. Zapravo, nema uopće mjesta za „autanje" alkoholizma. On ostaje u kuhinjskom ormariću. Zajedno s rumom za kolače.        

„Raj" je zapravo pakao (a pakao je, poškropljen s malo whiskeya, opet raj). Tematski je roman zanimljiv, a stilski razigran. Alison Louise Kennedy (1965.), autorica nekolicine romana i zbirki priča, prije svega opisuje psihički i fizički raspad svoje junakinje. I to radi s puno humora! Nakon višednevnog pijanstva Hannah se budi na mjestima, državama i kontinentima, koje ne može prepoznati. Uslijed teških amnezija svijest joj je potpuno dezintegrirana: ne zna da li je jutro ili večer, ne prepoznaje ljude koji prepoznaju nju, halucinira, proživljava već proživljeno...        

No kada se uspije pribrati, kada joj se „fragmentirana svijest" konsolidira, Hannah se ponovo pretvara u veselo torokalo, omiljenog druga i za šankom, i u klinici za odvikavanje, u kojoj su kuće nazvane po imenima samo probranih književnika. Zbog čega Hannah kaže: „Ako su željeli nazvati naše kuće po piscima, zašto nisu mogli odabrati nekoga tko bi nam se mogao sviđati? Hemingway, Fitzgerald, Thomas, Behan, Parker, Reese - neke s kojima bismo se mogli poistovjetiti, neke dobre primjere. Ili Shakespeare: ubio se posljednjom, rođendanskom pijankom: čovjek je imao stila."        

Međutim, uprkos humoru, u „Raju" nema velike alkoholičarske poze. A.L. Kennedy ne pokazuje namjeru osvajanja tog „prostora". Iako Hannah pije s muškarcima za šankom, iako pokušava podići zastavu alkoholičarske ravnopravnosti, nema tu romantike „usamljenog šankerskog viteza". Prodavačica kartonskih kutija ne pije jer je svijet bijedan, niti zato jer je predivan: zapravo uopće se ne zna zašto pije.        

Ona pije i bez literarne metafore, i bez konkretnog razloga. Tek uz nešto sramežljive ženske emancipacije, jer eto, ako se već mora rušiti od alkohola onda je to bolje zajedno s muškarcima, nego sama u kuhinji. A ako već može birati muškarca s kojim će se srušiti u krevet, onda bi voljela da to bude Robert, stomatolog koji je zbog pića izgubio pacijente, i njena velika alkoholna ljubav.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –