Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 02.09.2013.

Adam Johnson : Sin gospodara siročadi

Roditelji ispitivača sjevernokorejskog Odjela 42 u svakoj prilici nađu lijepu riječ za Kim Jong Ila. Kad ih sin pita kako su proveli dan, kažu da im sigurno nije bio tako naporan kao Dragog Vođe. Kad ih pita kakva im je hrana, hvale Kim Jong Ila zbog njenog okusa: jer Dragi Vođa ne samo da usmjerava poljoprivrednu proizvodnju i određuje prehrambene navike, već i preporuča recepte za pripremu hrane.

Oprez roditelja nije sveprisutan samo zbog sina i njegove službe u represivnom aparatu. Starci su nekako u isto vrijeme oslijepili pa ih drži paranoja da bi u blizini mogao biti još netko, koga ne vide, i tko bi ih mogao krivo shvatiti.

 
Jaka je to sličica iz Adam Johnsonova romana "Sin gospodara siročadi". Jednostavan, ali upečatljiv prizor iz svakodnevice sjevernokorejskog totalitarizma. Naravno, o Sjevernoj Koreji mi ništa ne znamo. Malo toga izlazi van iz najzatvorenije zemlje svijeta, a ono što izađe procesuira se kroz zapadne ideološke kanale: kojima i kad nije na tapeti antipropaganda neprijatelja uvijek je na pameti propaganda vlastitih vrijednosti. No dovoljno je vidjeti one jezive televizijske kadrove „spontanog" masovnog plesa, kada izgladnjeli građani poput zombija plešu slaveći uspjehe Dragog Vođe, pa da mnogo toga bude jasno.   

Mnogo toga je jasno i iz Johnsonove sličice. Ona možda nije djelić svjedočanstva nekog prebjega, ali i kao plod fikcionalizacije puno govori o svakom totalitarizmu, pa tako i o sjevernokorejskom. Zapadu Sjeverna Koreja predstavlja komunističkog krnju, totalitaristički luna-park strave i užasa. Glad i ekonomski kolaps zemlje, konstatno zveckanje oružjem i prijetnje nuklearnim „morem vatre", totalitarizam i nasljedna komunistička monarhija - vijesti su koje svakodnevno pune novine.

Njih mediji u pravilu nadograđuju i garniraju crticama iz sjevernokorejske svakodnevice, često bliže rubrikama s bizarnostima nego stranicama vanjske politike. Takve "infotainment" crtice u pravilu govore kako je njima (nadrealno) loše, a nama (sasvim) dobro. Za vrijeme Jugoslavije takav je tretman imala Albanija. Devedesetih je u hrvatskim medijima takav status imala Srbija (a djelomično ga ima još i dan-danas). Sjeverna Koreja takav status ima na globalnom planu. Ona je negativan primjer kakvog svaka zajednica ima da bi na njemu mogla graditi vlastiti legitimitet.

I u Pulitzerom nagrađenom "Sin gospodara siročadi" Sjeverna Koreja je prepoznatljivi luna-park strave i užasa. U Johnsonovom romanu, kojeg možemo nazvati političko-fantastičnim trilerom, odnosno sjevernokorejskom "Casablancom" u kojoj "dobar-loš" momak pred nosom Kim Jong Ila na Zapad avionom prebacuje omiljenu glumicu Dragog Vođe, atrakcija ne manjka. Dapače, romanesknom fikcionalizacijom Johnson u roman ubacuje naizgled sve što mu padne na pamet. Glavno da "luna-park" što jače bljeska, buči i tandrče: da je u njemu i "kuća duhova", i "hali-gali", i sve što se očekuje na jednom takvom mjestu.

Slijepi starci dobar su primjer romaneskne fikcionalizacije totalitarizma. Ako i ne postoje, oni se događaju, oni su njegova suština. No Johnson u svojoj fikcionalizaciji često prelazi crtu između realnosti, uvjerljivosti, i fantastike. Ugrubo, s jedne strane pokušava nas šokirati razmjerima gladi koja vlada u zemlji, s druge strane brutalnošću represivnog aparata i totalnom kretenizacijom i kriminalizacijom stanovništva. A onda iznenada u to ubaci crticu o građanima koji noću s počasnog groblja kradu za jelo cvijeće.

Možda je posrijedi svjedočanstvo nekog prebjega, ili zabilješka nekog izvjestitelja koji je imao priliku posjetiti Pjongjang. Međutim, čitatelj si postavlja pitanje kako to da je u režimu potpune kontrole moguć takav ispad svetogrđa spram režima i njegovih ideoloških svetišta. Ako je crtica istinita - onda kontrola režima ipak nije tako rigidna. Ako je plod Johnsonove fikcionalizacije - onda nije uvjerljiva.

Johnson se šest godina pripremao za pisanje romana. Čitao je o sjevernokorejskom režimu, razgovarao s prebjezima, a na kraju bio i među rijetkima koji su posjetili zemlju. U njegovu informiranost nema razloga sumnjati. U njegovu romanesknu fikcionalizaciju - da. Svojom fikcionalizacijom Johnson ulazi u prostor fantastike. Multipliciranjem horor-priča stvara se neka nedođijska zemlja užasa; pri čemu je crtica sa cvijećem s počasnog groblja ilustrativan ali tek jedan manji, benigniji primjer. Jer iako se država i Vođa izrijekom opetovano spominju u romanu to više nije u stvarnosti utemeljena Sjeverna Koreja, nego neka „kozmička" nakaza, negdje na granici između medijskih bizarnosti i literarizacije.

Takav pristup nije ništa drugo nego ideologizacija diskursa: i to po liniji uobičajenih medijskih stereotipa izraženih kroz dihotomiju "mi smo bogati oni su siromašni", "mi smo slobodni oni su pokoreni", "mi smo normalni oni su ludi"; pri čemu ideološko težište nije više na "njima" već na "nama", a "oni" su su samo markacija naše ispravnosti i pravovjernosti.

Po tim dihotomijama "Sin gospodara siročadi" podsjeća na hladnoratovski roman. Komunistički blok se raspao, no Amerika očito još uvijek ima potrebu za zastrašujućim primjerima netržišnog gospodarstva i jednopartijskog sustava koji, u konačnici, služe popravljanju njene vlastite slike. Uz očite i nepobitne kvalitete teksta, posebno izražene u prvom dijelu romana, to je vjerojatno i jedan od popratnih razloga dobrog prijema "Sina gospodara siročadi" u američkim medijima, te osvajanja Pulitzera za beletristiku, nagrade bez prave težine ali još uvijek zvučne.

Ipak, u jednome trenutku kao da je sudbina romana visila o niti. Neposredno po izlasku knjige umro je Kim Jong Il. Izdavača je uznemirila smrt jednog od glavnih likova. Ne bez razloga. Oči svijeta bile su uprte u Sjevernu Koreju, što knjizi nije moglo škoditi. No da se u tom trenutku urušio tamošnji režim, Johnsonov roman vjerojatno bi nestao u moru glasova i slika koje bi počele pristizati iz zemlje.

Do urušavanja nije došlo, nasljedna komunistička monarhija je održana, a "Sin gospodara siročadi" je očuvao ekskluzivnost svog glasa; baš kao što je i zapadni medijsko-ideološki diskurs, u koji se Johnsonov roman upisuje, sačuvao vlastitu ekskluzivnost.

 

Adam Johnson: "Sin gospodara siročadi"
Prevela Nevena Erak

Lumen izdavaštvo, 2013.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –