Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 29.07.2013.

Andrei Makine : Knjiga kratkih vječnih ljubavi

Koliko kratak može biti „kratak susret“? U David Leanovu „Kratkom susretu“ udata domaćica Laura u kolodvorskoj kavani slučajno susreće oženjenog doktora Aleca. Rat je. Pod uzbunama oslobađaju se strasti. Dok zavija sirena zračne uzbune Laura pada u zagrljaj Aleca. Nastavljaju se viđati svakog utorka. Njihov „kratki susret“, ta filmska šifra kratkotrajne ali zasićene romanse, traje tjednima.

Teoretski, te bi se tjedne lako moglo rezati. Dovoljan bi bio i jedan susret da se ispuni forma „kratkog susreta“. Ali tada više ne bi bilo filma: drame razuma i strasti, vjernosti bračnom drugu i ovisnosti o neznancu sa željezničkog susreta. No dovoljan je i jedan susret, jedno padanje u zagrljaj i zatim doživotno sjećanje na taj trenutak strasti, pa da zaživi mit „kratkog susreta“. Može se ići još i dalje. Nije potreban ni zagrljaj, samo doživotna vatra.

Redukcija otvara neslućene mogućnosti. Zamislimo susret dvoje joggera kišovitog jutra na pustoj stazi. Kratak pogled kroz zavjesu kiše, tiho mimoilaženje dok svaki sluša svoje disanje, meki topot koraka koji se udaljuju. Nema zagrljaja, kopulacije. Nema ni razgovora, ni razmjene imena. Sliku možemo samo malo ukrasiti. Njegova majica se mokra priljubila uz tijelo, ona ispod poluprozirne kabanice nosi žuti kupaći kostim. Kratku razmjenu pogleda prati titrajući smješak – i puf! Gotovo je. Problem je dakako u nastavku. Kako ovakav „kratki susret“ pamtiti cijeli život? Kako umrijeti sa slikom mokre trkačice koja se pomalja iz kišne zavjese... Andrei Makine u svojoj zbirci priča „Knjiga kratkih vječnih ljubavi“ ima nekoliko ideja o tome.

U izvanrednoj prvoj priči, naslovljenoj „Sićušna manjina“, Makine opisuje susret bolesnog disidenta i njegovog pratitelja s četrdesetogodišnjom ženom nekog partijskog aparatčika. SSSR je u fazi „posljednjih dana dinosaura“. U provincijskom gradu održava se prvomajska proslava. Dok se građani organizirano okupljaju oko tribine s partijskim funkcionarima pripovjedač šeće s disidentom kojemu su četrdeset i četiri godine ali izgleda kao da mu je osamdeset. Vrijeme provedeno u zatvorima izbilo mu je zube, pogrbilo figuru i odnijelo kosu. Kašljucajući zbog terminalnog stadija karcinoma disident traži od pripovjedača da ga dužim putem isprati do kuće. Na putu susreću tajanstvenu ženu. Ništa se ne događa, no pripovjedač pamti taj susret čitav život. Disident pogrbljen kašlje krv u maramicu, a žena i dijete izlaze iz službenog automobila. Sekundu kasnije za njom ostaje miris gorkog i hladnog parfema. Tjedan kasnije i disident postaje samo sjećanje. 

Ne znamo gdje bi ovdje trebala biti „ljubavna priča“. Ništa ne znamo o sredovječnoj ženi. Ništa ne znamo o načinu na koji se ona dojmila disidenta. Imamo samo susret dva kraja sovjetskog društva, i pripovjedača koji tom kratkom susretu daje romantični naboj „vječne ljubavi“, kojoj je on svjedočio kao onaj treći. Zapravo, nemamo ni priče. Redukcija je gotovo potpuna. Zato Makine ovaj „kratki susret“ zaogrće u političku priču disidenta i njegovih misli o konformizmu masa. Koncentrat ljubavne priče „kratkog susreta“ zamotan je u široku političku priču... A može i obrnuto.

Svi Makineovi „kratki susreti“ događaju se u SSSR-u i imaju snažan politički kontekst. Andrei Makine (Krasnojarsk, 1957.) prebjegao je u Francusku 1987., ali gotovo čitava njegova literatura vezana je uz doba SSSR-a. Njegova životna priča danas je legenda. Prvih pariških godina živio je kao lutalica i beskućnik, čiji je dom neko vrijeme bila i grobna kapelica na pariškom groblju Pere-Lachaise (kako u bilješki o autoru navodi prevoditeljica Sanja Šoštarić).

Bez novčića u džepu odlučio je postati pisac na jeziku kojim mu je pričala njegova baka Francuskinja. U razdoblju od 1990. do 1994. napisao je i objavio tri romana na francuskom, ali bez ikakvog odjeka. Tada je odlučio Francuskoj napisati ljubavno pismo: roman o svojoj francuskoj baki, i svom odrastanju uz njene priče o dalekoj domovini, zemlji koja je iz smrznute komunističke tundre izgledala poput elizejskih polja. I Pariz je pao. Raznježen laskanjem. „Francuska oporuka“ dobila je dvije najuglednije francuske književne nagrade, Goncourta i Medicisa, kao prvi i jedini roman do tada (plus utjecajnu nagradu Goncourt des lyceens).

Jedni su Makinea zvali ruskim Proustom. Drugi francuskim Čehovom. Treći originalnom francuskom Pepeljugom. Roman je prodan u više od milijun primjeraka, preveden na tridesetak jezika, a Makine je postao imigrantski princ, najpoznatiji zet francuske kulture, ruska verzija monegaške princeze Grace... S njime kao da je francuska kultura još uvijek zračila, privlačeći u svoju nacionalnu orbitu ljepoduhe sa svih strana svijeta.

No Makine zapravo kao da nikada nije ni napustio SSSR. Barem ne u svojoj literaturi. „Knjiga kratkih vječnih ljubavi“ dokument je tog života u prošlosti. Iako tijelom na sunčanim pariškim elizejskim poljanama, identitetom je Makine ostao u hladnom i sivom sovjetskom Sibiru. Kao i prva priča i sve koje slijede zaogrnute su tim teškim šinjelom. „Kratki susreti“ se događaju na marginama sovjetskog totalitarizma: na razmontiranim tribinama prvomajskog sleta, ispod panoa s Brežnjevljevom slikom, u ljetnim odmaralištima u kojima je nevjenčanim parovima zabranjeno uzeti hotelsku sobu, ili u čudovišno velikim voćnjacima čiju unutrašnjost pčele uopće ne oprašuju...

Unutar tih simbola partijske propagande, i u toj svakodnevici sovjetskog života već sama ljubav predstavlja sumnjivi prostor intime. Ljubavnički pak susreti, ili tajanstveni „kratki susreti“, osobne su tajne u izravnoj koliziji s režimom totalne kontrole. Prostor ljubavničkih fantazija i maštanja, prostor je slobode i pobune. Makine ogoljuje do kosti bljesak „kratkog susreta“. Reže ga na najmanju moguću mjeru, najkraći trenutak, ali ga uobličava u priču tako da mu dodaje duboki politički kontekst. Priča „Sićušna manjina“ odličan je primjer za to. Pravi naboj susreta leži u privilegiranosti atraktivne žene iz nomenklature i deprivilegiranog i runiniranog disidenta. To je susret pogledima bijele gospodrice i crnog roba, aristokratkinje i kmeta, gazdarice i prosjaka. No Makine na kraju i proširuje taj klasno-seksualni kontekst.

U posljednjoj priči, „Pjesniku koji je Bogu pomogao voljeti“, ponovo susrećemo tajanstveno četrdesetogodišnjakinju. Sada je u šezdesetima. SSSR je pao, a ona se kao pripadnica postsovjetske oligarhijske kaste pojavljuje u hotelu na Azurnoj obali. Ljepote je nestalo. Mrzovoljna i korpulentna tetura na visokim štiklama dok je dvojica muškaraca pridržavaju za laktove. Njen status u novoj Rusiji naznačuje napadna šminka, teški nakit, i sveopća pretjeranost. Čarolija je potpuno nestala. Privlačna žena iz crvene buržoazije sada se pretvorila u zastrašujuću matronu tranzicije.

Makine plete dalje tu priču (spajajući likove u mladosti), ali daljnje informacije više nisu potrebne. Slikom degeneracije tajanstvene četrdesetogodišnjakinje iz prve priče efektno se zaokružuje i prolaznost vremena i neponovljivost trenutka. Naša „voćka poslije kiše“ sada je tranzicijska lady Macbeth. Najgore što se moglo dogoditi „kratkom susretu“ disidenta i žene iz službenog vozila – jest da je potrajao. Jedino zamrznut u trenutku i vremenu on nastavlja živjeti...

Premda povremeno sklon viškovima informacija – koji ubijaju romantičnost „kratkog susreta“ – i lak na potezanju sentimentalnosti, Makine zaokružuje politički kontekst i oživljuje mit reducirane ljubavi. „Knjiga kratkih vječnh ljubavi“ odličan je kolaž na temu „kratkih susreta“ u svakodnevici SSSR-a.


Andrei Makine : "Knjiga kratkih vječnih ljubavi"
Prevela Sanja Šoštarić

HFD i Disput, 2013.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )
                                                    

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –