Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Mirko Božić • 26.01.2016.

Anka Žagar : Pjevaju razlike tihotapke

Ažurirano:  10. listopada 2017.

Pjesnikinja Anka Žagar dobitnica je ovogodišnje Književne nagrade Stipana Bilića-Prcića za zbirku pjesama "Pjevaju razlike tihotapke". Bilić-Prcić bio je pojedinačno najveći donator Zaklade HAZU od njezine obnove 1993. kojoj je 2008. donirao deset milijuna kuna i kuću u Zagrebu pod uvjetom da se nakon njegove smrti osnuje fond s njegovim imenom iz kojeg bi se svake godine dodjeljivala književna nagrada.

Prošle godine, prvi dobitnik književne nagrade Stipan Bilić-Prcić bio je pjesnik, prozaik, dramatičar i kritičar Milko Valent za roman "Umjetne suze". (ur)

 

Anka Žagar: Pjevaju razlike tihotapke

Pjevaju razlike tihotapke Žagar Anka

Anku Žagar otkrio sam u jednom starom broju časopisa Quorum, gdje je objavljena njena pjesma "Išla, išla i sve zaboravila", iz istoimene zbirke pjesama. Sjećam se da sam tada pohađao radionicu kreativnog pisanja koju su u Mostaru vodili Branko Čegec i Miroslav Mićanović, koji su mi taj časopis prvi i pokazali, jer se ovdje nije mogao nabaviti jednako kao što se ne može ni danas. Bio je to jedan onih aha-trenutaka u vašem čitateljskom iskustvu dok vas u obrazovnom sustavu u većini slučajeva šopaju klasičnom literaturom za koju učenici uglavnom nemaju interesa jer sadržajno i formalno rijetko ima veze sa svijetom u kojem žive, a kurikulum nastave književnosti rijetko seže u suvremenost i neklasične pristupe tekstu i jeziku, koji je, recimo to tako, jedan od najprepoznatljivijih elemenata poezije Anke Žagar.

Ovo je samo po sebi neka vrsta paradoksa jer, dok njena poezija poprilično strši iz prosjeka aktualne poezije na tzv. BHS prostoru, autorica sama gotovo da je posve odsutna iz medijskog i društvenog javnog prostora u kojem se tako rado kreće mnoštvo autora svih žanrova i profila, što iz karakternih, što marketinških pobuda. Žagar je u tom smislu slična Danijelu Dragojeviću, koji svoj svojevrsni socijalni autizam kompenzira time što umjesto vlastitog lica, vanjskom svijetu svjesno prezentira tek lice vlastitog teksta. Autorica je knjižničarka u jednoj zagrebačkoj knjižnici, a teško da postoje diskretnija zanimanja od toga - ti ljudi su percipirani tek kao ruke koje tipkaju po tastaturama iza pulta, tražeći u katalozima knjigu koja vam treba. U slučaju Anke Žagar, prsti na tipkovnici ne prekopavaju samo katalog knjižnice u kojoj radi, nego i njenu izvanredno bogatu unutarnu knjižnicu, čemu svjedoči njena najnovija zbirka pjesama "Pjevaju razlike tihotapke", objavljena prošle godine.

U svojoj knjizi "Šest šetnji pripovjednim šumama", veliki Umberto Eco piše o raznim vrstama/metodama čitanja književnog teksta, uspoređujući to sa šetnjom kroz šumu, gdje je se svakim sljedećom šetnjom bolje upoznajemo sa tekstom, polako pronalazeći sigurne orijentacijske markere koji nas vode prema izlazu iz šume/teksta. No, iz pjesama Anke Žagar nikada u potpunosti ne možete izaći, a možda to čak niti ne želite, kao u mom slučaju. One su kuća ogledala, borgesovska beskonačna biblioteka u kojoj se ne osjećamo neugodno ili preplašeno, već kao da smo taj prostor nekada ranije vidjeli, prepoznali podsvjesno u iskustvu čitanja teksta.

Zbirka je strukturirana od devet poglavlja, i kao kod filmova Woodyja Allena, ponovo smo suočeni sa uobičajenim inventarom na koji nas je autorica dosad navikla u svojim prijašnjim djelima, i koji svaki put iznova oduševi, što zaigranim pristupom jeziku pri čemu uobičajena komunikacijska sintaksa i morfologija stvarnosti lete kroz prozor, što leksičkom inventivnošću ("downloud") koja strane riječi dovodi u dekonstruktivistički kontekst metajezika "domaćina". Autorica ide korak dalje pa svoju "knjižnicu" vraća na njen primarni nivo i u izvorno stanište, u šumu gusto obraslu u riječi. Ide čak toliko daleko da jasno i glasno odbacuje potrebu komunikacije sa čitateljem i odgovor na uobičajeno pitanje koje valjda mrze svi pisci, "što je pisac htio reći?":

Ma briga me što će knjiga reći
Što dahom izroniti jorgovan
Iz-zvonit će
Što bacala sam sebe u dalj
U vodu u duboku
Oduvijek    

(Logika pjesme)

Onoga momenta kada uđete na teritorij ove knjige, najpametnije je kompas ostaviti kod kuće i prepustiti se da vas autorica vodi svojom arijadninom niti kroz mnoštvo digresija.

Crta je moja prva noć Žagar Anka
Stvarnice, nemirna površina Žagar Anka

Autorica piše o vodi u svim njenim oblicima, čija polivalentna eteričnost u velikoj mjeri odražava i unutarnje svjetove u kojima se utjelovljuju konstrukcije koje sačinjavaju ove pjesme. Koliko god se činila neprikladnom, "konstrukcije" je možda prava riječ za ove stihove pune vode, biljaka, izvrnute geografije ("it's a topsy-turvy world", kako kaže Carroll) i neizrecive topografije, kao što i sama kaže u jednom naslovu (Grad kojem ni ime ne mogu izgovoriti), pjesmi koja je izričito posvećena primitivnim narodima. To smo mi, poručuje nam, primitivni smo, pogledajmo se u oči i skinimo šminku prekrasne laži, poput dekorirane štuko fasade iza koje se kriju hrapavi betonski zidovi i vlažna kupatila.

Na neki način, ova zbirka posveta je kiši, autorica je gladi, njome umiva svijet, vuče rijeke natrag prema izvoru, čak su i njene planine tekuće. Onoga momenta kada uđete na teritorij ove knjige, najpametnije je kompas ostaviti kod kuće i prepustiti se da vas autorica vodi svojom arijadninom niti kroz mnoštvo digresija (a što su pjesme ako ne digresije?) koje mi liče na zagrebačke "štakornjake" na Ilici, svaki zavučen u vlastitu poluskrivenost i prepun tajanstvenih predmeta i neočekivanih sjenki. Ipak, u nekim trenucima, iščitavaju se i razgraničenja između osobnog i autorskog bića, formalistička dihotomija o kojoj bi se dalo raspravljati:

Prestat ću pisati čim počnem bivati
Poezija prestaje tamo gdje počinjem ja
Ona koja glumi Hitchcocka

Ako su autorica teksta i stvarna osoba dvije različite ličnosti, postavlja se logično pitanje, kako onda uopće doprijeti do bića koje nije parcijalno nego cjelovito, i o kome se zapravo radi, tko je ona koja te riječi misli, a tko ona koja ih piše? Da li je tijelo tek piščev instrument ili neodvojiv dio njegove osobe, kao primarna "kuća" svakog čovjeka? Gdje prestaje retorička igračka, a počinje lirika? Možda odgovor nije toliko ni bitan. Prava pitanja ionako su važnija od pravih odgovora. Stoga je i ova zbirka prepuna upitnika koji iskaču pred čitatelja sa svake stranice, a neki od njih su se čak i drznuli pobjeći sa svoje uobičajene pozicije na početak stiha (Iz duge ruke)!

No opustite se, ovdje su stvari semantički posložene kao kod Davida Lyncha - pravila su tu da se (s)krše, sve je dopušteno, i sve je konačno, ponovno u redu. Ili ćete se, barem nakratko, tako osjećati nakon što zaklopite ovu zbirku. A kad sljedeći put odete vratiti knjigu u knjižnicu, obratite pažnju tko sjedi iza pulta. Možda baš Anka Žagar.

Anka Žagar

Pjevaju razlike tihotapke

  • Meandarmedia 09/2015.
  • 105 str., meki uvez
  • ISBN 9789533340944
  • Cijena 99.00 kn

Pred jezikom Anka Žagar nalazi se kao pred nekom nepoznatnom silom – kao  djevojčica sa šibicama pred neprozirnim elementarnim počelom, zvala ga ona šumom ili morem, ili mislila ga kao tekst i strah pred ispisivim. (Zvonimir Mrkonjić)

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

Kritika • 19.05.2018.

Suzy Lee : Val

– Pretraži sve članke –