Antonija Novaković : Birali ste broj koji se ne koristi

Elipsa je divna stilska figura. Pomoću nje, pisac ili spisateljica mogu reći svašta, čak i onda kad ne govore ništa. Elipsom se postižu raznovrsni efekti, među kojima ne treba zanemariti onaj koji se tiče značenja teksta. Značenje teksta samo po sebi je fluidna kategorija, a još otkako je Barthes objavio smrt autoru prestali smo od njega očekivati konačna rješenja.

S vremenom su i autori prihvatili ovu književno-teorijsku postavku pa su slijedom toga gradu i svijetu ponudili tekstove koji su malo govorili, a više pozivali na razgovor. Zbirka priča (uvjetno rečeno) Antonije Novaković "Birali ste broj koji se ne koristi" jedan je od takvih tekstova. Tekst koji u najkraćim mogućim crtama skicira svijet oko sebe i poziva na zajedničko tumačenje prezentirane skice. 

Premda je suvremena književna kritika u stanju iščitati koješta iz sasvim banalnih tekstova poput telefonskog imenika ili natpisa na konzervi graha, posao joj je olakšan, a ponekad i zanimljiviji kad je pred njom tekst labave strukture koji je uz to premrežen prazninama. No, dok takva hermeneutička igra možda i može razveseliti pokojeg kritičara (a oni su, kako znamo, čudna sorta), pitanje je koliko će razumijevanja za nju imati slučajni čitatelj kojemu ova knjiga dopadne ruku (premda je po najnovijim istraživanjima GFK Hrvatska kategorija slučajnog čitatelja pod velikim upitnikom).

Elipsa se u svakom slučaju zasniva na suradnji između autora i čitatelja. Ako se ostvaruje na razini rečenice, dovoljno je da autor i čitatelj imaju pristup istom (ili barem dovoljno sličnom) kulturnom spremniku. No, kad se ostvaruje na razini paragrafa ili na razini cjelokupnog diskursa, autor bi trebao zauzeti ulogu vodiča ili barem motivatora kojemu je jedini cilj paziti da mu čitatelj na tom zajedničkom putovanju ne pobjegne ili ne odluta. Platite li vodiča da vas provede ulicama Praga, a ovaj se potom ne pojavi ili vam pošalje nekoliko fotografija židovske četvrti, idući put ćete se obratiti drugoj agenciji. Ili otići sami na putovanje.

"Birali ste broj koji se ne koristi" Antonije Novaković nažalost funkcionira na taj način. Svojim pričama autorica otvara nasumične prozore u svijet te ih, prije no što uopće stignete pogledati kroz njih kako spada, naprečac zatvara. Ta kratka ekspozicija daje naslutiti tek obrise autoričinog svijeta koji sami po sebi nisu dovoljni da nas zainteresiraju.

Antonija Novaković se fokusira na mikrokozmos međuljudskih odnosa koji u njenoj interpretaciji poprima fantastične, bizarne i pomalo groteskne karakteristike. U stvaranju tih mikrokozmosa Novaković nije predvidljiva što je možda i najbolja karakteristika ove knjige. U svakoj priči autorica iznalazi nova pripovjedna rješenja koja su gdjekad bizarna kao kod Daniila Harmsa, gdjekad sentimentalna kao kod Čehova, a gdjekad unikatna i samo njoj svojstvena. Taj demiurški poriv, koji između ostaloga svjedoči o snazi i potencijalu poetskog jezika Antonije Novaković, ipak nije dostatan da nadomjesti svojevrsnu tematsku prazninu ove zbirke.

Nakon što već provede neko vrijeme u diskurzivnom svijetu Antonije Novaković, čitatelju će postati jasno da ga i u idućoj priči čeka još jedna parafraza, još jedna rekonfiguracija priče o jadnim i kukavnim ljudima, poremećenim odnosima i egzistencijalnoj praznini pripadnika ljudskog roda. Možda čitatelj i neće znati u kakvom će se točno ruhu ta reinkarnacija utjeloviti, no bit će apsolutno siguran u to da ju je već, samo par stranica ranije, susreo.

Priče iz zbirke nisu lokalizirane, tj. nisu vezane za konkretno vrijeme i mjesto iz čega se može zaključiti kako pretendiraju na univerzalnost. Doista, moglo bi se argumentirano tvrditi kako su egzistencijalna praznina, poremećeni odnosi i loša komunikacija univerzalna ljudska stanja i kako je takav prikaz čovječanstva u skladu s našim iskustvom svijeta oko sebe. Ipak, takav univerzalni prikaz neminovno bježi u apstrakciju koja ga lišava bilo kakvog konkretnog sadržaja. Znamo (pretpostavljamo, sumnjamo) da je svijet takav kakav jest i zaista nam nije potreban još jedan apstraktni tekst da nam to kaže, pogotovo ako pola posla moramo odraditi sami tražeći značenja među prazninama.

Ono najbolje što "Birali ste broj koji se ne koristi" nudi - poetski imaginarij Antonije Novaković - nažalost se brzo iscrpljuje. Brojne permutacije istih motiva pokazuju se kao jalove, nesvrhovite i poprilično isprazne pripovjedne vježbe koje svoju autoricu prikazuju kao dijete koje se voli igrati, dijete koje pri tom nikad nije naučilo (ili nije marilo) kako nagovoriti drugu djecu na sudjelovanje. Kao cjelina, dakle, "Birali ste broj koji se ne koristi" ne funkcionira.

Ipak, pojedine priče ("Sanjke", "Bablje ljeto") su savršene, samodostatne minijature iz kojih se može zaključiti da je autorica ovladala umijećem pisanja vrlo kratke forme. Cjelina pak govori da još uvijek nije domislila što bi s tim novostečenim umijećem zapravo htjela napraviti.

Možda će se u narednim knjigama, a nekako ne sumnjam da će ih biti, autorica pobliže definirati i odlučnije uroniti u svijet oko sebe. Možda. O tome će tek trebati donijeti sud. U međuvremenu, "Birali ste broj koji se ne koristi" bolje je zaobići. Nitko vas zbog toga neće ružno pogledati.

 
Antonija Novaković: "Birali ste broj koji se ne koristi"

Algoritam, 2011.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )