Arsen Dedić : Zidne novine
Arsen Dedić u književnosti i oficijelnoj kulturi htio bi biti »crnom ovcom« ili »bijelom vranom«, ostati »slijepim putnikom« u književnopovijesnom vremeplovu, čak »stranputnikom« u generacijskim ili stilskim svrstavanjima - piše u pogovoru ovoj zbirci napabirčenih i prethodno na razne načine izvedenih stihova, dobri, blagi, pristojni i prepametni Tonko Maroević.
Vječiti dječak građanskog mediteransko-mitteleuropskog bitništva, multitalentirani multipraktik hrvatske i srednjeeuropske kulture, Tonko M. uvijek nađe načina kako pristojno stvari postaviti na mjesto. Pa tako o nečemu što je zapravo umišljeno i marno karijeristički predumišljeno te prefabricirano autsajderstvo jednoga od monopolista hrvatske estradno-servisne industrije, Arsena Dedića, na samo njemu svojstven način, Maroević slaže u pripadajuću mu ladicu: »Ipak, njegov ligth verse, ima s razlogom i teško punjenje...« Što bi reći, i nije taj pjesnik i zidni novinar neki autsajder.
Kako uostalom i biti autsajderom na hrvatskoj pjesničko-estradnoj sceni koja je uglavnom, kao i gotovo sve kreativno hrvatsko, zapravo kroativno!? Drugim riječima, epigonsko i incestuozno? Zemlja u kojoj je Nada Gaćešić Livaković glumica, Josip Pavičić pjesnik, Zlatko Sudac karizmatik, Marko Perković pjevač, a Zlatko Tomac nanovorođenik, nema prostora za autsajdere. Gdje je uostalom ta kvalitativna crta koja bi one koji su »in« odijelila od onih koji su »out«? Osim, naravno, monetarne.
Diletantija koja je Hrvatskoj ukrala kreativni sadržaj, a zadržala joj ime, barem što se pjevanih stihova i zrakom razbacanih nota tiče ima jednog jedinog iskrenog i istinskog predstavnika. To je Massimo Savić. Taj se barem ne trudi praviti da je originalan i da je u stanju izmisliti nešto svoje. On pjeva tuđe, ali na svoj način. Od Gorana Bregovića, Emira Kusturice, Tončija Huljića... razlikuje ga to što on tuđe ideje, izvedbe, načine prikazivanja... niti ne pokušava prikazati kao svoje. A što Massima razlikuje od Dedića? Doza Dediću nezamislive iskrenosti i izravnosti koja se dade jednostavno napisati: znam da nisam originalan i da mi to nije cilj; pubertet je iza mene; autsajderstvo ne da nije »in«, nego je nemoguće, dakle, svoje nemam, a tuđe popevam kak da je moje. Dobro meni, dobro publici.
Toliko, doduše posredno, o originalnosti šibensko-zagrebačkog Okudžave aznavurijansko-perclovskog tipa s primjesama Cohena kojemu na škalinama sjedi mlad Ibrica Jusić i drži tercu. A o autsjdersvu nekoga tko postojano kao klisurina s violinskim ključem za sve brave već pola stoljeća zaposjeda mjesto pod nacionalnim reflektorima, smješno je i govoriti. Kao što je smješno čitati stihove poput: »ja sam na listi/ja sam na listama/obiteljski znak/ja sam Pasternak«; »bez svoje kuće/i bez novca/bijela sam vrana/i crna ovca«; »živio sam protiv struje/od danas do sutra...«; »Drugi idu glavnom cestom/drugi koriste glavne ulice/oni znaju gdje je mjesto/ja sam skrivao svoje lice«.
U stihovanim stavovima kojima je promaklo promaknuće statue autora u lirski glas te se, prekriveno marinskim tkanjem ega jedino kao Ja i javlja, Dedić je neprijeporno u pravu što se tiče sljedećega: znak se zaista rimuje s Pasternak, kao što se ulice rimuje s lice. Te su rime daleko manje bolne od onih isforsiranih u kojima »gradić Kastav« nije »hvastav«, ali se zato rimuje na, za nevinu pjesmu besmislenu, riječ, »krastav«. Ego-centristička pozicija lirskog japajakanja toliko iritira čitatelja nepristojnijeg od Tonka (a to su skoro svi), da nažalost proguta i onaj tihi naramak dobrih, toplih i duhovitih pjesama kao što su: »Barfly«, »Ništa tuđe nije mi strano« i (non ce due senza tre) »Narodna«.
Samogonjeno mimikriranje lirske egomanije epskih proporcija, na štetu pjesama ovdje sakupjenih, djeluje kontraproduktivno. Jer, kada se radi o Dedićevoj primjenjenoj umjetnosti pjesništva i pjesme, ne radi se kolatelarnoj koristi koja proizlazi iz socijalno statusne igre skrivača. Radi se o proizvodnju viška vrijednosti kao logičnoj merkantilnoj posljedici igre monopoli. Čiji se pipci protežu od festivala, preko brojnih kazališta, filmova, serija, zvučnih zapisa, uglazbljenja basana i bajki za najmlađe... a u zadnje vrijeme i do neizbježnih sapunica u kojima se, logikom autorskog autsajderstva, pojavljuju sve same »crne ovce«.
A o tome da autor ovoga prikaza nije u potpunosti u pravu kada kaže da ne postoji polje na kojemu je Dedić autsajder, svjedočit će budućnost jedne od specijalitičkih povijesti: povijesti književnosti. No, ta ionako nikada nije bila niti će ikada biti profitabilna.
( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )