Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 23.11.2009.

Blixa Bargeld : Europa unakrsno

U svom "King Inku" Nick Cave je Blixu Bargelda nazvao "najljepšim čovjekom na svijetu". Einstuerzende Neubauten je prvi puta vidio u Amsterdamu. Iz televizijske sobe malog hotela u kojem je odsjeo dopirala je neka strahovita tutnjava - "kao da su se Odisej & njegovi pijani mornari dočepali usamljene sirene".

Alexandar von Borsig puhao je u odvodnu cijev. Endruh Unruh maljem je udarao po dva velika komada zahrđalog lima. A onda se pojavio i treći čovjek - u crnom trikou, crnim kožnim hlačama i crnim gumenim čizmama. Blixa Bargeld. Kada je ispustio vrisak zvučalo je kao da mu izvlače "čičke iz duše".

E da, Blixa Bargeld. Njega nije teško ne uočiti: čak niti na hotelskoj televiziji. Blixa će se uvijek pobrinuti da "iskoči"; ili da zatekne. Recimo, u svom dnevniku s europske turneje 2008. godine, "Europa unakrsno (litanija)", piše kako ga je u Kopenhagenu zatekla vijest da je dobio Oscara. Ni sam ne zna za što - za koji film? Kao glumac? Kao autor filmske glazbe? U par rečenica opisuje strku koja je uslijedila, brigu zbog loše frizure za prve fotografije, i već ionako postojeću zavist raznih njemačkih zvijezda i zvijezdica. Postepeno se opušta - napokon, dobio je Oscara!

No čitatelje ipak moramo upozoriti da ga ne uzimaju zdravo za gotovo. Blixa Bargled, naime, nikada nije dobio Oscara; niti za glumu, niti za glazbu. Barem ne Oscara američke Akademije filmske umjetnosti i znanosti. Valjda mu se samo učinilo kako bi to bio zgodan detalj za razbijanje monotonije dnevnika koji se sastoji od uvijek istih listi pjesama što ih izvodi na koncertima, te beskrajnih menija restorana, doduše uvijek različitih, koje obilazi s Michelinovim vodičem.

Za jednog rockera na turneji Blixa Bargeld se vrlo malo druži s obožavateljicama, i uopće, što se toga tiče - ljudima. S publikom je često u nesporazumu (skinsi, neonacisti i ta uobičajena zbrka s EN), suprugu spominje jednom ili dvaput, a žena koja u dnevniku ima najviše prostora jest hotelska recepcionerka u Kopenhagenu koja mu je bezobrazno odgovorila na traženje taksija. Umjesto pikantnih cock-rock pričica "Litanija" nudi zanimljiv, konceptualno precizno osmišljen, autoportret jednog europskog umjetnika.

Blixa je uvijek s ljudima, u autobusu, na koncertu, u restoranu - ali čini se uvijek sam. U restoranima s pet zvjezdica najčešće objeduje u kutu, kako kaže, za "mačjim stolom", proučavajući nasuprot sebe usamljenog Koreanca koji fotografira svako posluženo jelo (njegove fotografije kasnije pregledava na internetskoj stranici). Drugi put, u drugom gradu i drugom restoranu, posluga mu stol za jednu osobu postavlja usred krcate sale... Tu već gotovo da možemo čuti nijemi vrisak čovjeka od glave do pete obučenog u crno. Ovoga puta ne onaj "najljepšeg čovjeka na svijetu" koji je u Amsterdamu zaledio Cavea, već bezglasni vrisak "najusamljenijeg čovjeka na svijetu" uhvaćenog u mrežu opsesivno-kompulzivnih matrica.


( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –