Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: MV Info • 25.07.2007.

Boris Dežulović : Poglavnikova bakterija

Nakon romana »Christkind« za koji je dobio nagradu »Jutarnjeg lista«, te duhovitog i za »širu publiku« prijemčivijeg »Jebo sad hiljadu dinara« (2005), novinar i kolumnist Boris Dežulović ovog se ljeta ukazuje i zbirkom priča. Kako i njegove novinske kolumne, zapravo, spadaju u onu ipak rijetku vrstu u kojoj osim reagiranja na aktualne teme i kritičnosti, te duhovitosti koja često skrene u tragikomediju, u pravilu prepoznajemo i pripovjedački dar, rekli bismo - ništa čudno. Baš kao što čudnog nema ni u tome što se i u njegovim pričama prepoznaje novinarski nerv i angažman oko sličnih tema koje nas jako svrbe, a Dežulović nekako uvijek ima učinkovito sredstvo da bi nas počešao tamo gdje je najalarmantnije.

»Poglavnikova bakterija«, nazvana po jednoj, možda i najboljoj priči zbirke, donosi šest priča od kojih smo neke imali prilike čitati i ranije, na stranicama novina i časopisa ili u višeautorskim zbirkama, kao što je prošle godine objavljen nogometni »Slobodni pad«, koji se očito pokazao rasadištem dobrih priča koje se malo po malo sele u samostalne knjige svojih autora ili izbore rađene po principu naj-priče. Dežulović definitivno nije samo duhovit pisac koji zna »ubosti« dobru temu, iako je upravo i to, jer u šest ovdje uknjigovljenih priča on se pokazuje i kao pripovjedač koji se dobro snalazi u posve različitim registrima pripovjedanja, kao pripovjedač s mjerom koji zna poentirati stvar i čija se duhovitost ne utapa u jeftinoj banalnosti i pukom prepisivanju stvarnosti.

Prva, »Velika laž Bepa Partugolotovog«, tako, donosi pogođenu otočku atmosferu, lik lokalnog ridikula i »tezu« kako stvari nisu baš onakve kakvima se čine na osnovu lokalnih usta-do-usta legendi. Sljedeća, »Batman: the beginning«, pak, donosi neobičan paralelizam i dvostruku optiku kroz koju su sagledani događaji iz 2. svjetskog rata u Trogiru, koji na čudan način povezuju jednu talijansku i jednu hrvatsku obitelj, točnije njezine najstarije članove koji o prošlosti svjedoče svojim unucima. »Crveni šejtan«, priča koja se zbiva u zabitom bosanskom selu, jednom od poprišta nedavnog hrvatsko-muslimanskog sukoba, čije su posljedice više nego svježe, tragična je epizoda koja počiva na apsurdu i »generacijskom nerazumijevanju« zbog kojeg će jedna kuća izgorjeti do temelja, a Djed Mraz postati omraženi lik.

Priču »Smrt« Dežulović će dosljedno ispripovijedati jezikom likova o kojima pripovijeda, točnije dosljednim srpskim, i uroniti u bespuća tragedija na balkanskim prostorima zbog kojih su se mijenjala prezimena, muškarci spašavali živote odjeveni u žene, napuštalo rodne krajeve i dobivalo nadimak Smrt. U naslovnoj priči, ispričanoj postupno i napeto, gotovo na granici trilera, jedan će običan čovjek obolio od upale grla, biti uvučen u zavjeru iza koje će otkriti tragikomične čuvare poglavnikove bakterije koji djeluju pod krilaticom »živa bakterija-živa vjera«. I na kraju, zbirku zatvara nogometna »Bijela točka«, dinamična priča o raznim aspektima domaćeg nogometa, u čemu se podrazumijeva namještanje utakmica, klađenje, ali i spajanje privatnih sudbina junaka s najvažnijom sporednom stvari na svijetu. Pišući o zajedničkoj zbirci u kojoj je objavljena već sam spomenula, no nije na odmet ponoviti, kako Dežulović ovdje odlično sublimira rodne razlike na osnovu filozofije nogometa.

Dežulovićev društveni angažman, tako dobro poznat iz kolumnističkog rada, primjetan je i ovdje posezanjem za temama (i njihovom apsurdizacijom) koje se tiču (bez)brojnih ratova na ovim prostorima, nacionalnih netrpeljivosti, zločinaca čije se kultove i dalje štuje pa makar i na primjeru bakterije od koje su oboljeli prije smrti i dr. No, zanimljivo je kako je i na ovako malom uzorku primjetno kako se Dežulović dobro snalazi u raznim žanrovima, u rasponu od mediteransko-otočkih intimnijih priča, preko priča »jergovićevskog« tipa u kojima se suvereno šeta raznim stoljećima i prostorima, do onih posve urbanih i suvremenih. Ako se nešto može prigovoriti ovoj zbirci onda je to njezina kratkoća - šteta je, naime, što je priča samo šest.

Jagna Pogačnik

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –