Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Nikola Petković • 23.06.2010.

Branislav Glumac : Kazaljke oko očiju

Two roads diverged in a yellow wood, and sorry I could not travel both. Malo tko se od vas ne sjeća stihova Roberta Frosta koji govore o dvije šumske staze koje se račvaju od kojih obje u pjesniku bude žaljenje što istovremeno ne može njima putovati. Frostov izblajhani kalvinizam nije se dao smesti i tako je pjesnik ipak odabrao jednu. Manje ugaženu.

Michael Jordan hrvatske poezije, Branislav Glumac, baš kao Air Em koji se od košarke opraštao barem u tri navrata (u međuvremenu baveći se bejzbolom, golfom...) i dok odlazi s pozornice na njoj ostaje. Pa sav u najavi bivšosti napiše sto i nešto sjećanja na ljude, mjesta, događaje... pa, smijući se Haronu u lice, napiše i potpiše "Ispisnicu"... i kad čitatelj pomisli da s mirom uživa povlastice besplatnog prijevoza periodizacijom nacionalne literature, evo njega opet (knjiga "Kazaljke oko očiju", op.ur.). I to žestoko, baš kao i Jordan, sav u nekom gustom zraku, s rukama blizu obruča koji ga ne steže, autoironičan, iskren, sustavan, i... neka se sada naljuti ako hoće, tako prokleto mlad.

Da je ironijski kulturni agnosticizam i nevjera u vertikalu bilo profanog bilo svetog učinkovitija i glasnija od protestantske ljubavi za tratinčice, svjedoči i Glumčeva adaptacija staze kojom se manje putovalo: "bilo je možda još varijanti za časnije svršetke. / u neki drugi sretni čas da bjesmo rođeni." U ovoj rečenici, preciznije u njezinu odnosu s Frostovom, krije se odgovor na pitanje zašto je ikona američke literature i kulture, bez obzira na poraz, kapetan Ahab, a ove naše, srednjeeuropske, bez obzira na pobjedu, dobri Švejk.

Prepoznata u simptomu nemogućnosti zaustavljanja i vraćanja vremena, prolaznost je sveprotežni ingredijent same teksture Glumčeva teksta. I kad se radi o povijesti zajednice, naroda, toj 'velikoj' povijesti koja se poput grozda spušta prema rodu, obitelji, pojedincu... i kad se radi o nakupinama osobnih sjećanja, konstanta autorskog tretmana prolaznosti upisana je u nemoć kondicionala. Stanuje u neodgovorivosti pitanja: što bi bilo da je bilo (drukčije). Iako se ponavljanje jalovih i nedovršenih epizoda iz povijesti pita da li se vrijeme kojemu se pjesnik barem deklarativno želi vratiti uopće negdje kreće, ono ipak prolazi. Možda samo izmiče.

Vrijeme pohranjeno u "banci vremena" iz koje pjesnik "posuđuje dane". Ta banka je mjesto u kojem je pohranjen i onaj sat koji sekunde "pretvara u konvertibilne sate, sate u mjesece" i čije su kazaljke oko očiju pjesnika. Nekad nezadovoljan vedrinom "jamaca radosti" koji su sad "potolini, utjerivači i kamatari privremenosti..." pjesnik je danas zadovoljan i satom te "ponekim produljenim danom".

Glumac ostatak knjige dijeli na imenice, glagole, brojeve i jezik. Duboko zahvalan svojemu krevetiću, olovčici, bilježnici i ručnome satu koji mu osigurava priručnu kontrolu nad nezaustavljivim, pjesnik se, nakon što je raščlanio i prekombinirao glagole na(m)učio kako ući u brojeve. A brojevi su, kažu upućeni, ono kamo matematičari idu kad umru. A kuda idu pjesnici? U slova? U liru? U luk? Natrag u krevetić u nadi da je olovčica još malo špičasta?

Ne znam, ali dok zamišljam Glumca kako beštekom jezika jede vrijeme, zamišljam ga kako se uvlači u sebe. Tamo gdje i broj elemenata koji je 4, razmišlja o staroći. Ne kao o stanju. Kao o temi.

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –