Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 20.06.2014.

Chil Rajchman : Ja sam posljednji Židov
Održava se
01.01.1901.

Teško je zamisliti strašniju knjigu od Chil Rajchmanove ispovijedi "Ja sam posljednji Židov". Baš ništa vas ne može pripremiti za ovo svjedočanstvo iz logora uništenja Treblinka. Niti višekratno gledanje Claude Lanzmanova epohalnog dokumentarca "Shoah", u kojem je velik dio posvećen Treblinci, i gdje se između ostalih kao svjedok pojavljuje Franz Suchomel, SS-Unterscharfuehrer  koji je od kolovoza 1942. do listopada 1943. bio pripadnik SS-postrojbe Treblinke.

U jednom trenutku, tokom dugotrajnog svjedočenja snimanog skrivenom kamerom, Suchomel će zapjevati pjesmu o Treblinci čiji je tekst navodno napisao Kurt Franz, zamjenik zapovjednika logora a od kolovoza 1943. i zapovjednik logora. "... Treblinka je naša sudbina, i mi smo jedno s Treblinkom", gromko pjeva dugogodišnji član mnogih pjevačkih društava - "znamo samo riječ našeg zapovjednika, znamo samo poslušnost i obavezu, želimo i dalje služiti, dok mala sreća sve ne okonča - Hu-ra!"...

Smijemo se, ali ovo je tužno, kaže Suchomel na kraju svoje izvedbe. Ja se ne smijem, odgovara Lanzmann, tražeći da njegov svjedok još jednom otpjeva pjesmu koja na svoj banalan, idiotski način uobličava užas Treblinke. Tog dijaboličnog mjesta u kojem su jednima glupi pjesmuljci razvlačili osmijeh na licu dok su istovremeno na lomačama gorile stotine tisuća nevinih.

Kao priprema za suočenje s Rajchamovim svjedočanstvom ne pomaže ni sva literatura o Holokaustu pročitana tokom života. U povijesnim knjigama suočavanje s Holokaustom djelomično olakšava historiografski diskurs. U temelju je povijesna katastrofa, povijesni užas, ali na višoj razini se očituje pozitivan znanstveni napor da se taj užas obradi u sklopu humanističkih znanosti i ugradi u historiografski spomen na žrtve Holokausta.

U povijesnom romanu i literaturi sjećanja taj pozitivan historiografski napor nadopunjuje se i s književnim naporom: žrtve posvećuje ne samo historiografija već i književnost. Pa kada Vasilij Grossman u svojoj reportaži iz Treblinke piše da je pijesak ovog malog komadićka zemlje progutao više ljudi nego sva svjetska mora zajedno, onda u tome užasu postoji i jedna moćna i lijepa literarna figura.

I Chil Rajchmanova knjiga "Ja sam posljednji život" ima namjeru biti povijesno svjedočanstvo. No ogoljena od umjetničkih pretenzija i historiografskog akademizma ona predstavlja koncentrat užasa. Rajchman je rođen 1914. u Lodzu, a u Treblinku je deportiran s mlađom sestrom u ljeto 1942. "Žalosni vagoni dovode me do tog mjesta", napisati će u prvoj rečenici. Sestra je odmah po dolasku ubijena. Rajchman je selektiran za radne jedinice. Radi na selekciji odjeće žrtava; izvlači ubijene iz plinskih komora i na improviziranim nosilima ih odnosi do masovnih grobnica; radi kao "brijač" koji šiša žene prije ulaska u plinsku komoru; kao "zubar" koji u čeljustima ubijenih traži zlatne zube; a kada se pokušavaju uništiti tragovi masovnih grobnica radi na iskapanju i spaljivanju leševa.

Treblinka nije ovozemaljsko mjesto, a ovo nije život. No Rajchman preživljava: koliko zbog svog rada toliko često i zbog golog stjecaja okolnosti. Na kraju je jedan od sudionika pobune. Početkom kolovoza uspijeva pobjeći iz logora. 350 logoraša čuvari ubijaju tokom pobune; njih 200 biva narednih sati uhvaćeno i ubijeno. Rajchman je jedan od tek šezdesetak preživjelih. Uspijeva se dokopati Varšave, dobiva lažni identitet, preživljava i Varšavski ustanak - i piše svoje svjedočanstvo.

Rajchmanov zapis je neprocjenjiv. Broj ubijenih u Treblinci kreće se između 700.000 i 1.200.000. Ovdje je ubijeno više Židova nego li u Auschwitz-Birkenauu. Rajchman je jedan od malobrojnih svjedoka. Zanimljivo, iako sudjeluje u procesima protiv nacističkih ratnih zločinaca, svoj rukopis pokazuje tek rođacima i znancima. Umire u Urugvaju 2004., a njegov rukopis pet godina kasnije objavljuje nakladnička kuća iz Pariza. To je put kojim njegovo svjedočanstvo dolazi do nas.

Rajchman piše o posljednim satima provedenima sa sestrom, o užasu spoznaje na kakvo je mjesto stigao, o načinu na koji je logor funkcionirao, o svom preživljavanju, o pojedinim užasima...SS-ovce i njihove pomoćnike Rajchman najčešće naziva "ubojice". Treblinka nije mjesto hladnog, industrijskog uništenja Židova. Krvološtvo ubojica je sveprisutno. Maloljetnoj djeci se iz čiste obijesti razbijaju glave o stranice vagona, a jedan SS-ovac ističe se time što ih čereči. Radnike se do smrti bičuje i premlaćuje. A u više navrata ljude se iz čistog sadizma ostavlja zatvorenima u plinskim komorama sve dok se ne uguše zbog nedostatka kisika.

Sve to ne prolazi, vidjeli smo, bez pjesme. Niti bez "humora". Obersturmfuehrer Franz ima navadu da svom psu naređuje: "Čovječe, ugrizi ovog psa!" Nakon čega se pas baca na žrtvu... Tu leži i veliki, mračni misterij. Za žrtve znamo tko su bili, ali tko su bili ti krvnici? Otkuda su došli, što ih je formiralo? Tko su bili ti ljudi koji su čerečili djecu i pjevali pjesmice? I Rajchman traži odgovore na ta pitanja. Za jednog SS-ovca primjećuje da se bolje osjeća u Treblinci, nego li kod kuće na dopustu.

No o ubojicama možda najviše govori jedna fotografija iz knjige. Na njoj je skupina SS-ovaca iz Treblinke tokom suđenja iz sredine šezdesetih. Kamermani snimaju klupu s optuženicima, a oni skrivaju lica fasciklima i rukama. Što to skrivaju? Lica čudovišta? Lica krvoloka? Ne, istina je još strašnija. Iza fascikala  i šaka skrivaju se lica takozvanih običnih ljudi: sredovječnih, proćelavih susjeda, po ničemu posebnih, koji uljudno pozdravljaju na ulici i poput Franza Suchomela pjevaju u pjevačkim zborovima.

Kada je stigao u Treblinku Rajchman ju je doživio kao pakao koji nastanjuju demoni. Je li istina još i strašnija? Jesu li se među demonima i manijacima krili i "obični" ljudi? "Ja sam posljednji Židov" koncentrat je užasa Holokausta: ispisan iz vlastitog iskustva, jednostavno i jezgrovito. No iza njega pomalja se jedan još veći užas, kojeg Rajchman tokom pisanja nije bio svjestan. Ne samo da žrtva može biti svatko, nego da i ubojica može biti svatko.

Chil Rajchman: "Ja sam posljednji Židov: Treblinka 1942.-1943."
Prevela Mirna Herman Baletić

Fraktura, 2014.

Chil Rajchman

Ja sam posljednji Židov : Treblinka 1942.–1943.

  • Prijevod: Mirna Herman Baletić
  • Fraktura 05/2014.
  • 160 str., tvrdi uvez s ovitkom
  • ISBN 9789532665659
  • Cijena 129.00 kn

Chil Rajchman u Treblinku je deportiran u ljeto 1942. s mlađom sestrom, koja je odmah ubijena. Izbjegao je trenutačnu likvidaciju jer je izabran da razvrstava odjeću ubijenih. Sjećanja na Treblinku zapisao je na jidišu nakon bijega iz logora u ustanku 2. kolovoza 1943. dok se skrivao u Poljskoj. Knjiga je prvi puta objavljena 2009. u Francuskoj, pet godina nakon autorove smrti.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –