Dalibor Cikojević : Posljednja violina Niccolòa Amatija
O romanu Dalibora Cikojevića "Posljednja violina Niccolòa Amatija" može se govoriti na više načina. Informativni bi govor, na primjer, istaknuo kako je "Posljednja violina Niccolòa Amatija" prošireno izdanje drugog romana Cikojevićeve glazbene trilogije, prvotno objavljenog pod naslovom "Violina" u izdanju Teovizije 2006. godine. Informativni bi govor još mogao istaknuti kako, osim ovoga, spomenutu trilogiju čine i romani "Ostavština posljednjeg skladatelja" (Ljevak, 2003.) te "Virtuozi, muze i striptiz" (Leykam international, 2010.).
Za ovu je prigodu drugi roman ove trilogije dizajnerski usklađen s vizualnim identiteom posljednje knjige, dopunjen reprodukcijama grafika i litografija osoba i predmeta bitnih za samu radnju, te je uz to obogaćen preslikama pojedinih povijesnih dokumenata. Kako nisam bio u prilici vidjeti prvo izdanje ove knjige, o spomenutim promjenama nemam ništa posebno za reći. Ionako je, više ili manje, riječ o kozmetičkim preinakama koje nemaju prevelik utjecaj na tekst.
Informativni bi govor, nadalje, mogao upozoriti kako je riječ o sasvim neobičnom romanu. Dakako, u kontekstu suvremene hrvatske prozne produkcije. Ne događa se baš svaki dan da se romaneskna građa formira iz ezoteričnih kunsthistorijskih disciplina poput povijesti izrade glazbala i životopisâ poznatih violinista. Kao što se, u prilično prizemljenoj književnosti poput naše, već dugo ne pokušava pronaći neki novi odgovor na pitanje što umjetnost jest i čemu ona doista služi. I jedna i druga neuobičajena stavka u romanu Dalibora Cikojevića zauzimaju prominentno mjesto pa bi se, obratite li pozornost samo na informativnu varijantu govora, moglo zaključiti kako je "Violina" nešto što se nikako ne bi trebalo propustiti. Informativni govor, nažalost, nije jedina vrsta diskursa koja vam je dostupna. Prije donošenja konačnog suda, valja čuti što bi romanu mogao zamjeriti govor skloniji kritičkom promišljanju.
Takav bi govor, na primjer, istaknuo neke od sljedećih osobina spomenutog romana. Da bi ispričao priču, Cikojeviću je potrebno stvoriti pet svjetova. Svaki od ovih svjetova pripada drugačijem vremenskom razdoblju i svaki je od njih nastanjen različitim likovima. Kad su u pitanju svjetovi čiji su nositelji poznati violinisti ili graditelji violina (kroz roman, redom, defiliraju Niccolò Amati, Antonio Stradivari, Niccolò Paganini i Firedrich "Fritz"Kreisler) Cikojević je dobar demiurg. Isječci iz života spomenutih likova isprepliću se s općenitijim uvidima u život Cremone 17.st, Münchena 19. st i New Yorka iz početka 20. stoljeća te zajedno tvore lepršavi kolaž povijesne fikcije i romansiranih biogafija.
S romansiranjem biografija Cikojević, dakle, nema problema. "Violina" se raštimava u onom trenutku kad se Cikojević dohvati apsolutne fikcije. Dva od pet svjetova bave se životima izmišljenih likova. Jedan priča o susretu Helmuta von Neumanna (nacističkog oficira) i njegove mladenačke ljubavi Alicie Cohen - Židovke - u Parizu 1944. godine. Drugi se formira na zagrebačkim ulicama 21. stoljeća i donosi priču o ocu Petru i sinu Stjepanu Katunariću. Prvi je uspješan bankar, a drugi mladi zanesenjak koji želi upisati studij violine. Sukob između oca i sina reflektirat će sukob između materijalističke i idealističke logike, (između ekonomije i kulture), koji će se, na ovaj ili onaj način, odvijati i u svim ostalim Cikojevićevim svjetovima.
Približavajući se 21. stoljeću, Cikojevićevo pripovijedanje postaje sve lošije i lošije da bi se, u temeljnoj priči koja se odvija u Zagrebu 2006. godine, pretvorilo u svojevrsno humanističko dociranje, neuvjerljivo zamišljen didaktički traktat o prirodi umjetnosti, potrazi za srećom, sudbini i svemu onome što se inače može naći u raznolikim knjigama koje se, poput ove, vode tradicionalnim idejama o estetici, kulturi i duhovnom obrazovanju. Ovo posebno dolazi do izražaja u jeziku kojim komuniciraju Petar i Stjepan Katunarić. Dok je njihov odnos još relativno uvjerljivo postavljen (dominantni otac koji se vodi logikom „ako ne donosi novac bezvrijedno je" i zaneseni sin koji vjeruje u božansku, općeljudsku i transcendirajuću prirodu umjetnosti) njihova se komunikacija odvija u dugim pasažima kojima dominiraju retoričke figure što rezultira nezemaljskim dijalozima koji čitav roman razotkrivaju kao artificijelni, didaktički, konstrukt.
Premda ni ovu jezično-strukturalnu zamjerku ne treba zanemariti, važnija se primjedba odnosi na ideološku nedomišljenost čitavog romana. Kroz svih pet svjetova, Cikojević pokušava odvojiti sferu kulture od sfere ekonomije, uzdižući kulturne artefakte i njihov višak vrijednosti na pijedestal. Tako će posljednja Amatijeva violina, kroz tri stoljeća interakcije s ljudima i umjetnicima, transcendirati samu sebe i od običnog komada drva - rezonantne kutije s matematički točnim proporcijama vrata, duljine i debljine žica - postati artefakt bremenit poviješću, patnjom, nadanjima, strahovima i ljepotom spreman da u svakom narednom glasanju svojim slušateljima prenese djeliće svog razgranatog bitka. U Cikojevićevim svjetovima, višak vrijednosti poput ovoga opire se svakoj ekonomskoj logici i predstavlja glavni argument u prilog idealističkoj viziji umjetnosti.
Ono što Cikojević propušta spomenuti ili barem uvrstiti u svoju verziju priče o statusu umjetnosti jest odnos čiste, nepatvorene umjetnosti i ekonomske logike profita i prestiža. Naime, umjetnost kakvu zagovara Stjepan Katunarić te samo postojanje Amatijeve violine i svih njenih aspekata direktno su vezani uz ekonomiju i materijalistički pragmatizma. Bez plemića ni Amati ni Stradivari ne bi kome imali prodavati svoje violine niti bi iste postigle razinu statusnog simbola. Bez dvorskih mecena, ne bi bilo ni Paganinija ni njegove violine. Bez konkretne, materijalne vrijednosti u violinu uobličenog komada drveta, Petrov predak nikad ne bi uspio skupiti početni kapital za pokretanje vlastitog biznisa. Bez bogatog kolekcionara Marteka koji je bogatstvo zaradio trgujući antikvitetima, iskorištavajući taštinu bogatih i njihovu potrebu za materijaliziranjem statusa, Stjepan nikad ne bi bio u prilici zasvirati na Amatijevoj violini.
Umjetnost kakvu zagovara Stjepan, a preko njega i Cikojević, možda sama po sebi jest i vrijedna i univerzalna no njeno je postojanje direktno povezano sa klasno razjedninjenim svijetom ustrojenim na logici profita. Pitanje je, dakle, tko doista proizvodi višak vrijednosti nekog kulturnog artefakta? Sam umjetnik, njegov mecena ili trgovac-posrednik? Na to pitanje Cikojević ni ne pokušava ponuditi odgovor.
Sve u svemu, "Posljednja violina Niccolòa Amatija" zanimljiva je samo zbog nesvakidašnjeg svijeta unutar kojeg se ostvaruje. U ovom se segmentu Cikojević predstavlja kao glazbeno-povijesni erudit-entuzijast sposoban u relativno malo teksta prenijeti bitne značajke nekog razdoblja i pri tom ih obogatiti specifičnim perspektivama poznatijih figura iz povijesti glazbe. No, svim ostalim zahtjevima romana Cikojević jednostavno nije dorastao.
Dalibor Cikojević: "Posljednja violina Niccolòa Amatija"
Leykam international, 2012.
( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )