Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kolumna • Piše: Jagna Pogačnik • 12.11.2005.

Damir Miloš – "Smetlar"

Trinaesta prozna knjiga pisca i profesionalnog jedriličara Damira Miloša (1954), svakako najplodnijeg prozaika koji je započeo s quorumaškim naraštajem i autora čija je proza rezultat svjesne i do detalja promišljene odluke na hermetičnost, što u njegovom slučaju znači bavljenje teorijom jezika u konkretnoj proznoj praksi, neobičan je ali zapravo iznenađujuće čitak roman. Čitak, dakako, u kontekstu opusa ovoga autora. Iako i u «Smetlaru» Miloš ostaje vjeran postupku asocijativnosti, kao jednoj od glavnih prepoznatljivosti proznog rukopisa, ovdje se definitivno ne drži svoga gotovo programatskog načela, zabilježenog na početku spisateljske karijere u romanu «Smrt u Opatiji», kako gramatika ne određuje samo način, nego i sadržaj napisanoga.

Autor brojnih romana za tzv. «zahtjevniju» publiku, najneobičnijeg domaćeg proznog teksta u kojem se posredno tematizirala ratna situacija («Nabukodonozor»), te jedne od najboljih suvremenih knjiga za djecu («Bijeli klaun»), nakon erotske «Klitostore» objavljene prije pet godina u svom se novom romanu upustio u zanimljivu avanturu koja se bazira na spoju elemenata trilera, filozofskog traktata o mirisima, te intrigantnog promišljanja autorove (druge ili prve?) životne preokupacije – plovljenja oceanima. Iako početak romana itekako obećaje tzv. «starog Miloša» i bez uvoda čitatelja upliće u gusto asocijativno štivo u kojem se izmjenjuju prilično «nerazgovjetne», maglovite i snovite slike pripovjedačeva odrastanja, djedove smrti i erotskih fantazmogorija iz područja podsvijesti, prozni se tekst vrlo brzo i neočekivano transformira u «urednu» priču. U njoj se, dakako, čuva čitav niz tipičnih Miloševih pripovjednih postupaka, poput «višeglasja» u dijalozima, koji se nakon pribilježene replike nadopunjavaju unutarnje-monološkom dionicom onoga kojem je replika bila namijenjena i dr.

Glavni je junak neimenovani poslovni čovjek, mjesto radnje također je neodređeno (jedini je znak prepoznavanja kako u tome kraju žive i Crnci), ali cijela priča negdje ipak ima veze i s Hrvatskom – jedan je ženski lik od tamo podrijetlom, a glavni je junak plovio oceanom sa hrvatskom posadom. No, sve to skupa, ta neodređenost, ionako nije uopće bitna, jer Miloš uvijek izbjegava precizno lokalizirati pripovjedni događaj. Život se njegova junaka sastoji od odlazaka na posao, na kojem je vrlo visoko hijerarhiziran jer ga svakoga jutra ispred kuće - u kojoj živi sa ženom (koja je kao i većina malobrojnih ženskih likova, uglavnom svedena na svoj spolni organ!) i djecom koja su samo uzgred spomenuta - čeka vozač. I tako sve dok mu davni školski prijatelj, sada visoki dužnosnik obavještajne službe, ne povjeri kako ga prate zbog razgovora s čudakom smetlarom iz njihove ulice. Nakon što se susretne sa ženom koja mu šalje ucjenjivačka pisma i razbije prozor kamenom s porukom, ženskim likom koji se odjednom pojavljuje i potom nestaje zaboravljen, roman ponovo mijenja kurs, svi do tada naznačeni odnosi i zbivanja naprasno su prekinuti, a u središtu pozornosti je odnos glavnog junaka i smetlara.

Nakon što mu smetlar povjeri svoju tajnu, kako je u neobičnoj misiji istraživanja same biti mirisa, za koje je razvio do detalja opisane i neobične metode, njih dvojica postaju partneri-istraživači. Neobična smetlarova ideja kako je upravo ocean, kojim je glavni junak plovio i doživio neobične stvari, prostor s najmanje mirisa na kojem postoji «bezmirisna oaza», prezentirana je prvo u formi smetlarova dnevnika koji zadire ne samo u prostor nekih plemenskih običaja, već i istraživanje mirisa izjednačava s alkemijom. Glavni junak bez puno dvojbi pristaje sa smetlarom-istraživačem, poći u Španjolsku i nastaviti istraživanje kojim su se bavili još neki prije njih, ali u pravilu završavali tragično, što naznačuje kako će završiti i ova romaneskna verzija toga eksperimenta.

Milošev roman koji se bazira na sjajnoj i neobičnoj ideji, odličan je u dijelovima, ali cijela stvar ipak pomalo škripi kad se gleda u cjelini. Njegova struktura izgleda nekako ovako – raspršen asocijativni uvod, pa intrigantan trilerski zaplet koji obećava, potom zasićenost traktatskim, čak vrlo detaljnim znanstvenim dijelom o istraživanju mirisa, pa nagli rez nakon kojega većinu postavljenih odnosa među likovima treba jednostavno zaboraviti, odlični dijelovi u kojima Miloš piše o moru (treba li reći, proživljeni i iskustveno «omirisani»), i na koncu nagao i brz, iako atraktivan rasplet. Oni dijelovi u kojima se čita čitava mala studija o mirisima, o njihovoj povezanosti s osjećajem straha i pulsiranjem, kao i oni u kojima se razotkriva erotika oceana, doista su sjajni, ali i pomalo u disproporciji s ostalim dijelovima. Jer, koliko god Miloš bio nesklon klasičnom romanu, osobito klasičnoj fabuli koju nastoji izbjeći, pa i urušiti njezine zametke, u ovom je slučaju ipak zaigrao i na tu kartu, a kad je već tako moramo se pitati gdje nestaju uvedeni likovi ili zašto se urušava romaneskna struktura.

«Smetlar» je svakako jedna od najerotskijih (fiction) knjiga o moru koja njegovim prostranstvima pripisuje i neke druge, tajne osobine. On istovremeno na specifičan način korespondira i s «Bijelim klaunom» jer ga također zanimaju pitanja percepcije (ovoga puta ne boja, nego mirisa). To je ujedno i jedan od «lakših» Miloševih romana, iako i dalje vrlo daleko od bilo kakvog mainstrema, koji iznenađuje izmjenom vrlo čitkih i onih dijelova koji iziskuju podosta čitateljske koncentracije i kulture.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –