Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Razgovor • Piše: Martina Sarić • 07.09.2015.

David Foenkinos : Mislio sam da je 'Delikatnost' samo luda priča o ljubavi udovice i Šveđanina

David Foenkinos (foto: FSK)


David Foenkinos rođen je 1974. u Parizu. Nesuđeni je glazbenik, profesor gitare i strastveni ljubitelj  književnosti  od  svoje  šesnaeste  godine,  kad  je  zbog  rijetke  bolesti  proveo  dva mjeseca u bolnici. Studirao je književnost na Sorbonni, a 2002. objavio je svoj prvi roman. Posljednjih nekoliko godina njegova se djela nalaze na samom vrhu ljestvica najprodavanijih naslova u Francuskoj i u svijetu (preveden je na četrdeset jezika). Dosad je objavio petnaest romana i jedan kazališni komad.

Razgovor s Davidom Foenkinosom objavljujemo u suradnji s Festivalom svjetske književnosti.


 

Delikatnost Foenkinos David

Martina Sarić: Zašto je "delikatnost" tako ključan aspekt priče? Što je u toj riječi toliko privlačno da je ušivena u svako poglavlje romana?

David Foenkinos: Ono što je najvažnije vezano uz delikatnost jest da je povezana s glavnim likom Šveđanina Markusa. Za mene se delikatnost očituje u pozornom slušanju druge osobe, u poštovanju s kojim se obraćate njihovim osjećajima... ali onda taj naslov mora prožeti i ostatak romana i sve likove u njemu. Na francuskom ta riječ može značiti mnogo toga. Također, ona je utkana u način pisanja, u nježnost napisanoga. Napisao sam mnogo knjiga, nisu sve poput ove.


Odražava li to razdoblje u vašem životu kad je sve bilo na jedan način "delikatno"?

Dijelom i razdoblje, ali i projekt kojem sam se želio tada posvetiti: napisati "nježan roman". Smatram kako smo svi takvi. Uvijek se nosimo s različitim osobnostima, mnogim dijelovima vlastitog sebstva. Istodobno možemo biti nježni, ludi, tužni... To je ono o čemu sam želio tada pričati.


U cijelom romanu nema tjelesnog opisa Nathalie. Što je to u tom liku tako univerzalno ženstveno da su svi koji je susretnu opčinjeni njezinom pojavom? Postoji li uopće nešto što biste nazvali "univerzalna ženstvenost"?

Uh, mislim da nemamo dovoljno vremena za to pitanje... Nije to nešto fizički. Mislim da ponekad žene moraju biti jake, a ona ima nešto dijelom snažno, a dijelom krhko. Zato sam i izabrao Audrey Tautou za film, jer s jedne strane ima iznimno snažnu osobnost, a s druge je poput mišića, nježna i krhka.

Ne bih rekao kako je to neka univerzalna ženstvenost. Samo su tri muškarca u njezinom životu, ne znači da bi svi željeli baš nju. Možda se ja ne bih zaljubio u nju da je sretnem.


Koliko tuga i gubitak mogu izmijeniti osobu i njezin pogled na svijet? Izmijene li i pogled na ljubav?

Upravo tako. Gubitak mijenja sve. Nismo više ista osoba jednom kada smo prošli kroz tragediju. Da Nathalie nije osjetila takvu tragediju, nikada ne bi zamijetila Markusa. To je osoban dio knjige. Osobno nisam izgubio nikoga, ali kada sam bio mlađi, bio sam jako bolestan. Imao sam operaciju srca i proveo mnoge mjesece u bolnici, a kada sam se vratio svakodnevici, to je promijenilo sve: počeo sam odlaziti u muzeje, baviti se glazbom, gledati slike, pisati, čitati, promijenio sam stav prema ženama... Ako ste bili blizu smrti, ne možete više biti ista osoba. Na jedan način to je dobra promjena. Stoga kad Nathalie upozna Markusa, odluči pronaći sreću bez obzira na sve druge.


Znači da je riječ o tom pravom trenutku kada sretnete nekoga. Mislite li da bi se Markus i Nathalie privukli da su se sreli ranije i pod drukčijim okolnostima?

Ne, nikada. Mislim da je savršeni trenutak sve.


Što je to što u konačnici spoji dvoje ljudi – slučajnost ili sudbina?

Volim koncept sudbine. Ponekad je sudbina kao kada sanjate, stvarate nešto prije no što se dogodi. Markus je dobar za nju u tom trenutku, jer ona je dotad živjela samo od svoje prošlosti. Nikad nismo odgovorni kad se netko zaljubi u nas.

Ponekad žene moraju biti jake, a Nathalie ima nešto dijelom snažno, a dijelom krhko. Zato sam i izabrao Audrey Tautou za film, jer s jedne strane ima iznimno snažnu osobnost, a s druge je poput mišića, nježna i krhka.

Portret, Tomislav Buntak


Je li roman "Delikatnost" bio vaš prvi veliki uspjeh?

Da, naravno. U Francuskoj je prodano više od milijun kopija, u jednom se razdoblju prodavalo tri tisuće dnevno. U podzemnoj željeznici vidite ljude kako čitaju vašu knjigu. Pomalo je nadrealno. Ali nikada nisam pisao čekajući ovaj uspjeh. Zamislite, na početku sam mislio da je to luda priča između udovice i Šveđanina. Nisam očekivao da će biti uspješna.

Ovo je stara knjiga. Ponekad vam dosadi pričati o staroj knjizi. Napisao sam ovaj roman prije šest, sedam godina. Preveden je na više od četrdeset jezika. Onda je i film polučio međunarodni uspjeh. Možda sam previše pričao o ovoj knjizi. Ali ne tužim se, jako sam sretan.


U romanu postoji mnogo referenci na kulturu i umjetnost – ruski pisci, Cioran, Klimt, Alain Souchon, Maupassant, Woody Allen... Koliko su one povezane s vašim ukusom? Koliko ste sebe unijeli u likove, njihove stavove i razmišljanja?

Moja su djela posve fikcionalna, ali jedan dio moje osobnosti uvijek je unutra. Mislim da ono što slušate, što pišete, to je ono što zapravo jeste. Volim ruske pisce. Puškin igra jako bitnu ulogu u mojoj idućoj knjizi koju još nitko nije pročitao.


Već ste u procesu pisanja nečega novog?

Da, i Puškin je veoma važan. No morat ćete pričekati prijevod. Mnogo me ljudi pita za njega, jer ne zna tko je on.


Vaša posljednja knjiga nosi naslov "Charlotte" i govori o sudbini slikarice Charlotte Salomon i njezinu nesretnom životu. Što vas je to u njezinoj sudbini i djelu toliko privuklo? Je li to bila jedna slika koja vas je potaknula na razmišljanje ili nešto više?

Mogao bih o njoj pričati satima. Nije to bila jedna slika. Ne možete uzeti jednu sliku, ona je samo dio veće priče. Kao grafički romani, njezina je umjetnost vrlo moderna. Prenijela je sav svoj život, svoju prošlost na platno. Toliko toga volim o njoj. Volim način na koji je pobjegla iz košmara života kroz svoj rad. Volim to što je bila tako snažna.

U mojoj knjizi to je priča ne samo o Charlotte već i mojoj bliskosti s njom. Pišem o vremenu koje sam proveo otkrivajući njezin život. To je vrlo osobna knjiga. To je prva knjiga u kojoj govorim u prvom licu: "Ja osjećam ovo." Bila je previše važna za mene, bilo je nemoguće učiniti knjigu samo biografijom. To je u mnogočemu moja veza s njom. Njezin život bio je toliko mračan, težak. To je potpuno drukčija knjiga od Delikatnosti.


I način pisanja je drukčiji?

Napisana je poput poezije, čitate redak za retkom... ali to nije posve poezija. Taj je roman svakako bliži klasičnijem pripovijedanju od Delikatnosti.


Vaše se pisanje doima kao vrlo osoban i intiman proces. Čini mi se kako pisci uvijek prvo pišu za sebe, a onda mora doći trenutak hrabrosti kada to odlučite podijeliti sa svijetom.

Da, slažem se. Za mene je to bio dug put između početka pisanja i toga čudnog osjećaja uspjeha. Nikada nisam ovo očekivao. Uvijek je neobično saznanje da me čitaju u cijelom svijetu. Nikada ne čekam na uspjeh. Ponekad sam bio sretniji kada mi knjige nisu uspjele. Novac ipak donosi slobodu, napokon možete pisati kako hoćete. Ali kada imate i samo nekoliko čitatelja, možete biti vrlo sretni. Uspjeh mijenja mnogo toga, ali ne mislim o tome dok pišem. Slobodan sam u načinu na koji živim, važno je ostati iskren. Kad ste uspjeli, imate očekivanja kritičarâ, čitateljâ, obasjani ste reflektorima, a ponekad je ugodnije biti u sjeni.


Odakle je potekla ideja filmske adaptacije i kako je tekao proces adaptiranja romana u scenarij? Kako se nosite s time da svoju viziju morate dijeliti s glumcem? Što ako se ona razlikuje od onoga kako vi vidite Nathalie? Sukobe li se ponekad te dvije pozicije – glumačka i spisateljska?

Za film Delikatnost Audrey Tautou je bila savršena. Svidjeli su joj se priča i lik. Kad je pristala, upoznala je redatelja (moga brata) i onda smo mnogo, mnogo razgovarali. To je bilo veoma stresno jer je bila puna pitanja... a ja sam mislio: "O, moj Bože, što da joj odgovorim?! Moramo je uvjeriti, o tome ovisi sve!" Prije snimanja filma mnogo smo razgovarali o likovima, složili smo se o načinu na koji želimo snimiti film. Ponekad, kada je izvedba bila drukčija od napisanog, uvijek je glumac bio taj koji je nadmašio moja očekivanja. Audrey je bila Nathalie. Ja sam je napisao, ali ona ju je živjela.


Ne bojite se, kako vidim, pustiti svoje likove da žive vlastitim životom.

Ne, nimalo. Mnogi misle kako ću se bojati i prijevoda i kako će se ondje nešto izgubiti, ali nije mi ni to previše bitno.


Filmsku verziju snimili ste u suradnji s bratom Stephanom Foenkinosom. Mislite li da ćete još neki od svojih romana adaptirati za film i ponoviti suradnju?

Da, svakako ćemo ponoviti suradnju, ali smo odlučili ne raditi još jednu filmsku adaptaciju moje knjige.


Imate li već nekakav projekt u začetku?

Da. Snimamo film ove godine. To je tajna, ali budući da smo u Hrvatskoj, vama mogu reći da se radi o odnosu majke i kćeri, teškom odnosu. Trenutačno smo u procesu pisanja scenarija. Nismo još izabrali sve glumice. Za majku znamo koga želimo, ali čekamo da pročita scenarij. Vrlo je slavna u Francuskoj, ne kao Tautou ili Cotillard, ali je veoma poznata. Za ulogu kćeri tek moramo pronaći nekoga.


Zašto ste se odlučili ponovno okrenuti filmu? Po čemu je ovaj projekt poseban?

Zaista želim snimiti ovaj novi film jer sam svoj prvijenac režirao prije četiri godine. Svakih četiri-pet godina vrlo je uzbudljivo ponovno raditi s ljudima. Veoma volim samoću, tako se osjećam sposobnim pisati. Ali za mene bi bilo savršeno kada bih svakih nekoliko godina radio s drugima. Ipak, većinu vremena želim biti sam i posvetiti se pisanju.


** pogledajte i video zapis razgovora koji je s Davidom Foenkinosom na tribini "Razotkrivanje" vodio Seid Serdarević.

– Festival svjetske književnosti 2015. - otvorenje i razgovor s Davidom Foenkinosom –

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –