Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Matko Vladanović • 30.11.2012.

Davor Radoja : Mirakul(i)

Priča o Davoru Radoji i njegovom stripu "Mirakul" u domaćem je kontekstu prilično neobična. Ne događa se svaki dan da vam čitatelji, kojima ste već ponudili cijeli sadržaj, financiraju izdavanje knjige. Obično je, u nedostatku izdavača ili fondova Ministarstva kulture, morate financirati sami. Budućnost koja se valja iza brda i sa sobom donosi ­e-knjige ponudit će (i već nudi) drugačije modele financiranja, no pitanje je kada će i do koje mjere ti modeli zaživjeti kod nas. Pitanje je vremena kada će nas, baš poput mobitela, preplaviti tableti (kojima nas korporativne reklame ionako svakodnevno maltretiraju) no izvjesnost te budućnosti ništa nam ne otkriva o posljedicama za izdavače, autore i ostale figure u proizvodnom lancu. Iz modela na kojemu je nastao Radojin "Mirakul" nešto se ipak može naučiti.

O čemu je, dakle, riječ? Davor Radoja jednoga se dana odlučio registrirati na forum internetske stranice www.stripovi.com, odlutati na "Autorski izlog" i tamo nemilice, iz dana u dan, postavljati table stripa na kojemu je tog trenutka radio. Thorgalova (Radojin internetski pseudonim, posuđen iz istoimenog, kultnog, stripa Jean Van Hammea i Grzegorza Rosiñskog) hiperprodukcija upala je u oko i čitateljima i nakladnicima koji se onuda motaju. Iz postavljenih radova vidjelo se nekoliko stvari.

Prvo, iz ničega se pojavio lik koji je u samo nekoliko mjeseci nacrtao i napisao golemu količinu materijala udarivši kontru popularnoj mantri po kojoj su hrvatski stripaši "lijena đubrad". Drugo, pojavio se lik pun entuzijazma koji ne zna crtati dovoljno dobro da bi, poput svih onih koji znaju, uspio iznajmiti svoje usluge na nekom većem tržištu poput američkog ili francuskog. Iako je praktički "osuđen" na rad u Hrvatskoj i ex-Yu državama - što u prijevodu znači da nikad kruha od toga neće vidjeti - Thorgal je svojim pričama pristupio maksimalno ozbiljno, sa strašću koju poslovično imaju samo mladi ljudi ili potpuni luđaci (u trenutku nastanka ovih stripova Thorgal je imao 32 godine). Treće, iz ničega se i prilično kasno (s obzirom na godine) na strip-sceni pojavio lik sposoban napisati i raskadrirati priču manirom okorjelog profesionalca. I premda mu je crtež nekoliko stepenica ispod onoga što poznatiji, polu-profesionalni hrvatski autori mogu ponuditi, nikome to nije posebno zasmetalo. Četvrto, pojavio se lik sposoban vlastitim snagama unutar godine dana producirati album od 200 stranica (usporedbe radi, prosječno vrijeme produkcije jednog klasičnog francuskog albuma od 46 stranica, neovisno o kvaliteti, zahtijeva otprilike isto toliko vremena).

Kako je popularnost Thorgalovih tabli rasla iz dana u dan (u nekom je trenutku broj pregleda Thorgalovih radova prešao brojku od 17 000), a kvaliteta - hiperprodukciji unatoč - nije opadala bilo je samo pitanje vremena kada će i kako Thorgalovi radovi iz digitalnog svijeta prijeći u analogni. Uskoro je Darko Macan pokrenuo domaću varijantu kickstartera (što je već ranije radio za neke brojeve vlastitog strip-serijala Sergej u nakladi novosadskog Lavirinta) omogućivši zainteresiranima financiranje Thorgalovog albuma. Rezultat ove inicijative dva su albuma - "Mirakul" (Mentor, 2011.) i "Mirakul II : Štrumfovi" (Mentor, 2012.). Što se iz svega ovoga može naučiti?

Može se naučiti da mantra "nitko neće platiti ono što može besplatno čitati/slušati/gledati", čak ni na Balkanu, nije sasvim istinita. Može se naučiti da je platforma poput foruma internetskog portala www.stripovi.com na kojoj se susreću čitatelji, autori i nakladnici nešto što silno nedostaje hrvatskoj književnosti (čija je publika, tako si bar volimo utvarati, ipak nešto veća od one infišane u strip iako je istinitost takve utvare prilično upitna - posebice kad se sjetite prosječnog broja prodanih primjeraka knjiga suvremene hrvatske poezije). Može se naučiti da je internet, većini sudionika kulturne prakse u Hrvatskoj, još uvijek čista egzotika čiji se potencijali tek povremeno naziru i tako...Svašta se može naučiti. Trebalo bi, ipak, reći koju riječ i o samom stripu tj. stripovima.

I jedan i drugi "Mirakul" odvijaju se u Splitu s kraja devedesetih. Rat je završio, preživjeli su se, izmijenjeni, vratili kućama, mafija je zgrnula ogromne pare i naselila se na Mejama, a radnička klasa i ono malo preostalih ljudi što su još kako-tako koketirali s normalnošću pokušavali su preživjeti u kraju sumnjive perspektive i bez ikakve industrije. Davor Radoja izvukao je likove koji su se godinama skrivali po stranicama stvarnosne proze, podario im vizualni identitet i smjestio ih u poznate i prepoznatljive akcijsko-dramske narative.

Prvi je "Mirakul" klasična priča izašla iz okvira poslijeratnog realizma u kojoj pratimo PTSP-ovca i alkoholičara Zvonu, na žene slabog don Vjeku, Zvoninu disfunkcionalnu obitelj i njegovu suprugu. Drugi "Mirakul" također se fokusira na likove „bez perspektive", no za razliku od prvoga stripa - ispričanog u maniri egzistencijalnog rumunjskog filma - Štrumfovi svoj svijet grade na temeljima američke kriminalističke drame (četvorica prijatelja odlučuju opljačkati najjačega trgovca drogom u Splitu, što sa sobom povlači i pištolje, i pucnjavu i krv do koljena) kojoj, što zbog toponima što zbog specifičnih, prepoznatljivih likova ne nedostaje lokalnog kolorita.

U nekom općenitijem smislu, priče iz oba "Mirakula" ne nude ništa posebno novo ni zanimljivo. Priča koju "Mirakuli" pričaju stara je i poznata priča čije likove i manire prilično dobro (pre)poznajemo, rješenja dramskih sukoba su konvencionalna, Split je samo kulisa (priča i likovi jednako bi funkcionirali da ih se postavi, kao što ih se u nekim drugim instancama i postavljalo, u neki drugi grad), a i splitskom se jeziku (kojim su stripovi pisani) može štošta prigovoriti (ponajviše nedosljednost u provedbi pa se tako štokavski standard pojavljuje i gdje treba i gdje ne treba). Imajući na umu priče i svjetove kakve su stvarali hrvatski autori unazad zadnjih dvadeset-tridest godina, "Mirakuli" su u najboljem slučaju sasvim osrednje ostvarenje.

Nešto je, ipak, bitno primjetiti. Žanrovsko pismo možda i prečesto zabrazdi u redundantne teme i motive, konvencionalne likove i predvidljiva rješenja no unatoč tome, žanrovsko je pismo nužno za opstanak bilo kakve umjetnosti. Zanimljiviji i bolji stripovi bilo hrvatskih, bilo stranih autora prilično su neprijateljski raspoloženi prema putniku namjerniku (na primjer "Gnom de monde" Ivana Marušića), a mala scena poput stripovske koja se iz dana u dan bori za opstanak, ne može si priuštiti elitističku izolaciju (sudbina suvremene hrvatske poezije dovoljno govori o tome).

Radojini "Mirakuli" zanatski su sjajno odrađeni stripovi i to je sve što bi nas u ovom trenutku trebalo zanimati. Dobro je to, pred koju godinicu, govorio Šenoa: Ako raja već voli jeftine njemačke romane onda je bolje da čita iste stvari iz pera domaćih autora. No, ne zna svatko preuzimati kako spada (dovoljno je pogledati "Lunu" Roberta Naprte). Davor Radoja zna.

Možda s vremenom i dočekamo nešto ozbiljnije od "Mirakula" no ako i ne dočekamo nema veze. Bitno je imati izbor.       


Davor Radoja: "Mirakul" & "Mirakul II : Štrumfovi"

Mentor, 2011. / 2012.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

Kritika • 17.02.2020.

Amos Oz : Fima

Kritika • 03.02.2020.

Alen Brlek : Sang

– Pretraži sve članke –