Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Vanja Kulaš • 24.02.2014.

Delphine de Vigan : Ništa se ne opire noći

Na početku - slika. Na naslovnici francuskog izvornika i prijevodnih izdanja intimističke proze "Ništa se ne opire noći" (Rien ne s'oppose à la nuit, 2011) fotografija je šik mlade žene mačkastih crta lica u crnoj dolčeviti i s cigaretom u ruci. Slutnje nam se potvrđuju tek na kraju teksta: fotka poput onih sa stranica modnih žurnala 60-ih, žene koja kao da je sublimat specifične francuske ljepote i stila toga vremena, izuzeta je iz obiteljskog albuma autorice romana.

Lucile, junakinju ovog vrlo osobnog pisma, stvarnu ženu, kao što su to i njene životne turbulencije o kojima ćemo čitati, njezina je kći, spisateljica Delphine de Vigan (r. 1966.), poželjela učiniti romanesknim likom i time joj odala počast, ali i iscijelila sebe.  Vjerojatno ne po prvi put jer u svom autofikcionalnom debiju "Jours sans faim" (Dani bez gladi, 2001) ona pod pseudonimom Lou Delvig progovara o borbi s teškom anoreksijom zbog koje je u studentskoj dobi i hospitalizirana.

Ako sklapajući korice upravo pročitane knjige pažljivije promotrimo sliku, dojmit će nas se posve drugačije nego kada smo je prvi put uzimali u ruke. Optika nam se s iskustvom proživljenog teksta mijenja, pa privlačna blondina, koja je isprva djelovala kao kakva pripadnica jet-seta, opuštena i zavodljiva u krupnom planu, najednom djeluje zamišljeno, odsutno, intimidirano. Izrezivanje Lucileina lica iz mizanscena obiteljske večere za koje je fotografija snimljena, možemo tumačiti dvojako: pomicanje njezina lika u fokus fotografije upućuje na dodijeljenu joj središnju, povezujuću ulogu u kompoziciji teksta, ali je istodobno izdvaja iz obiteljskog klana, simbolizirajući tako iskorijenjenost, nepripadanje. Vrludajući kroz izlomljenu naraciju romana shvatit ćemo kako Lucile od malena, kao izuzetno lijepa djevojčica i dječji foto-model, izaziva divljenje i zavist, no oduvijek žudi biti nevidljivom, izmaći pretjeranoj pažnji drugih, život promatrati iz prikrajka i - ne biti ondje gdje jest. Lucileino crno je poput boje slikara Pierrea Soulagesa. Lucileino crno je ultracrno, čiji odsjaji, intenzivni odrazi, misteriozna svjetlost, naznačuju neko "drugdje".

Sudeći po kritikama i čitateljskim komentarima, upravo je ta magnetična, ali i varljiva fotografija razlogom što su mnogi roman bez razmišljanja zgrabili i više ga ne ispuštali, unatoč iznenađenju koje će im njegov sadržaj prirediti. Naime, roman otpočinje i okončava se autoričinom detaljističkom evokacijom samoubojstva njezine majke, žene sa slike, i tako najdoslovnije oprimjeruje izreku kako knjigu ne valja suditi po koricama, jer ovdje gdje bismo očekivali kakav šarmantan ljubić na tragu Françoise Sagan, udarit će nas brutalno iskren autobiografski tekst o disfunkcionalnoj obitelji, psihičkoj bolesti, dalekodometnoj obiteljskoj nesreći.

Nisam se nikad istinski zanimala za psihogenealogiju ni za fenomene ponavljanja što se prenose s jednog naraštaja na drugi (...) Ne znam kako se te stvari (incest, umrla djeca, samoubojstvo, ludilo) prenose. (...) Činjenica je da one kroz obitelji plove kao nemilosrdna prokletstva i ostavljaju tragove koji odolijevaju vremenu i poricanju.

Kako se odlomak za odlomkom uobličuje naš doživljaj protagonista i zbivanja, tako pripovjedačica kroz 250 stranica fragmentarnih dnevničkih zapisa, u kojima raznolikim montažnim stilovima niže sjećanja, ali i dokumentira sate provedene u prekopavanju po kutijama, preslušavanju kazeta usporenih od starosti, iščitavanju službenih dopisa, policijskih ili liječničko-psiholoških izvješća, naposljetku shvaća i prihvaća majčin život, njezinu smrt. Lucile je umrla kako je željela umrijeti: živa. Ja sam danas u stanju diviti se njezinoj hrabrosti, zapisat će na kraju. Naslov romana stih je pjesme Alaina Baschunga i Jeana Fauquea Osez Josephine (Usudite se, Josephine).

I doista, trebalo je toj lomnoj ženi odvažnosti za probijanje kroz tegobna vremena u kojima nije bila kadra nadjačati demone, one u svojoj glavi, ali i stvarne, suprotstaviti se destruktivnom ocu koji je svoju djecu ponižavao, kovao u zvijezde, ohrabrivao ih, dizao u nebesa, laskao im, i u isto vrijeme uništavao. Dok je s nekima od svojih kćeri održavao ambivalente odnose, majka nije mogla ili znala dati protutežu, bila mu je odana kao što je bila odana Bogu, pristajući čak i na žrtvovanje bližnjih. Lucileino preuranjeno sazrijevanje simptom je nepravilnosti u obiteljskoj strukturi, a ishitrena udaja i trudnoće bijeg su, potom i otponac nepovratnog psihičkog iskliznuća koje će se do njezina kraja manifestirati periodičkim manično-depresivnim krizama, silovitim potonućima, ali i uvijek iznova optimističnim počecima.

Od četrnaeste godine, ne nalikovati majci predstavljalo je za mene glavnu preokupaciju, prioritetni cilj. (...) Godinama sam pokušavala stvoriti vlastite kretnje, vlastite stavove, udaljiti se od sablasti koju je ona u mojim očima predstavljala. Svršetak Lucileine patnje početak je Delphineina deliričnog pisanja. Bile su te pisane samoispovjedi modus remodeliranja vlastitog identiteta, ali i uspostavljanja racionalnijeg odnosa spram žene koja joj je protiv svoje volje uništila djetinjstvo.

De Vigan koja od ranih dana marljivo vodi dnevnik, bilježeći događajnosti s ciljem osvješćivanja svojih emocija, do trenutka u kojem gubi majku nije ni pomišljala na profesionalno pisanje. Ili je barem tako mislila sve dok, kako kaže u intervjuu u rujanskom izdanju francuskog Voguea u kojemu je predstavljaju kao etabliranu spisateljicu, ali i redateljsku debitanticu, nije pronašla davno zaboravljen filmić na super-osmici, gdje je, tada još djevojčica, uživljena u rolu spisateljice čiji se roman o ludilu njezine majke prevodi i čita širom svijeta. Bizaran je detalj da je tu igru njezin otac snimio prije no što su se mogle i nazrijeti prve manifestacije Lucileine bolesti.

Pripovjedačica se u svome refleksivnom tekstu koji je istodobno hommage majci, vježba introspekcije i terapija pisanjem, upušta u samoozdravljujuću rekonstrukciju obiteljske historiografije. Bilo je u vedroj svakodnevici te otmjene obitelji neke lakoće postojanja, suštinske bezbrižnosti čak i u teškim trenucima tragedija i financijskih teškoća. Idila veselog čopora odigravala se na ljetnim putešestvijama i mediteranskim plažama, u interijerima njihova pariškog stana i ladanjske kuće u Versaillesu prepunima nordijski plave i preplanule djece, ali i manje privilegiranih malih prijatelja, susjeda i rođaka privučenih ugodom svakodnevice tog plemena karizmatičnih i lijepih. Kao da roditelje, autoričine djeda i baku, sva ta silna djeca "jedno drugome do uha" nisu sprječavala u lagodnom životu i poslovnom napredovanju: Georges je gradio blistavu karijeru propagandista, a baka Liane, koja je ljepotu i top formu održala do pozne dobi, uživala je, ludo zaljubljena u svog dominantnog muža, u malim ženskim zadovoljstvima i brojnim trudnoćama o kojima je bila ovisna. Je li ta neutaživa potreba za svježinom uvijek novih beba i dječjom živošću bio pokušaj ispunjanja kakve dubinske praznine?

Genezu krhkosti i urušavanja frivolne egzistencije jedne neizmjerno šarmantne obitelji autorica tek naznačava, ali to čini dovoljno nedvosmisleno da tonalitetu teksta prida tamniji timbar. Upravo u latentnom očevom sadizmu i njegovoj incestuoznoj fascinaciji najljepšom od sve njegove djece, kćeri Lucile, Delphine pronalazi korijene bipolarnog poremećaja s kojom će se njezina majka boriti čitav svoj odrasli život. Strava koja ključa iz podteksta počesto ipak ostaje prikrivena elegantnim stilom, gustim i tečnim rečenicama kojih su puna usta, ali i anegdotalnim prizvukom, humorističnim pasažima, atraktivnim vizualizacijama prštavog užitka življenja.

Završimo kako smo i započeli - (s)likom s naslovnice kao metaforom tragičnog privida. Lijepa i očito inteligentna žena, no nesretna i nefunkcionalna kakvom ju je učinila, sumnja njezina kći, upravo ta monolitna, svima toliko neodoljiva obitelj, koja je unatoč izmicanju konvencijama, neupućenom promatraču, pa čak i nekim njezinim članovima, oduvijek bila primjerom ispravnosti, zajedništva i sklada.

Iako bi se moglo pričiniti da pripovjedačica analizom autentičnog primjera, secirajući naime svoju vlastitu obitelj, prokazuje francusku višu srednju klasu u njezinim raznolikim otklonima, ona takvih pretenzija nema. U gorko slatkom tonu Delphine hrabro podastire dokumentaciju svoje male privatne istrage, psihoterapijskog traganja za esencijalnim odgovorima. Sjećanja, reminiscencije i oživjele slike iz prošlosti ona nježno pohranjuje u spomenar dobrih i loših dana onih koje, usprkos svemu, voli.

"Ništa se ne opire noći", zasad posljednji roman Delphine de Vigan, a prvi kojim se predstavlja hrvatskoj publici, dragocjeno je književno otkriće, poslastica za polagano iščitavanje koja užitak u tekstu nudi na svim razinama: od strukture i ritmičnosti rečenica, pa do intenzivnih deskripcija i kurioznih karaktera i odnosa. 

 

Delphine de Vigan: "Ništa se ne opire noći"
Prevela Ita Kovač

Naklada OceanMore, 2013.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –