Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Matija Štahan • 22.11.2015.

Diego Marani : Nova finska gramatika

Diego Marani: Nova finska gramatika

Nova finska gramatika Marani Diego


Roman "Nova finska gramatika" talijanskog književnika i lingvista Diega Maranija (pročitajte nedavni razgovor s autorom, op.ur.) tematizira nepostojanost identiteta kao posljedicu gubitka osobno-povijesnog i jezičnog pamćenja. Radnja se odvija u vrtlogu Drugog svjetskog rata, od Trsta do Helsinkija, na putu koji prelazi nesretni vojnik u čijoj je jakni pronađeno ušiveno finsko ime i prezime Sampo Karjalainen, sve ne bi li ustanovio jesu li ta vojna jakna i, posljedično, taj identitet, njegovi. Da bi to doznao, Sampo glavninu svoje snage mora usmjeriti u (ponovno?) učenje finskog jezika, koji bi ga trebao nagnati da se prisjeti svega što je možda nekoć bio. Jer, jezik je u ovom slučaju nalik karti zaboravljene zemlje. No za nekoga tko nije siguran je li ta zemlja ikada bila njegova, putovi ucrtani u mapu mogu predstavljati i bezizlazni labirint.

Najveći dio Maranijeva romana svodi se na uređene transkripte Sampovih nedatiranih dnevničko-memoarskih zapisa, uz povremene ulomke iz pera doktora Friarija, finskog liječnika zaposlenog na njemačkom brodu-bolnici, koji je Sampu spasio život i usmjerio ga prema Helsinkiju, a čiji komentari smještaju cijelu radnju u povijesno-zemljopisni kontekst. No roman ima i epistolarnih elemenata, pa tako sadrži i poneko pismo medicinske sestre Ilme Koivisto, s kojom je Sampo uspostavio duboko emotivan no ne i ljubavni odnos, te zapise diktata ekscentričnog luteranskog pastora Koskele, koji je Sampu pomagao pri učenju jezika. Ta se Koskelina zapažanja o gotovo mističnoj naravi finskoga jezika – i jezika općenito – mogu čitati i kao maleni, poetični eseji.

Problematika jezika temeljna je stvaralačka preokupacija Diega Maranija. Ona se očituje u svim njegovim najpoznatijim djelima – na hrvatski je zasad prevedena samo "Nova finska gramatika", no Marani je godinama za švicarske i belgijske novine pisao tekstove na svojem izmišljenom jeziku koji se zove "europanto", a sastoji se od svih europskih jezika, dok mu je glavna značajka potpuni izostanak gramatičkih pravila, što znači da je svaki govornik europanta prepušten potpunoj improvizaciji u biranju riječi iz jezika koje poznaje, te da se on u europskoj i svjetskoj praksi rabi već znatno dulje nego što postoji kao Maranijeva duhovita izmišljotina. Kao bivši službeni prevoditelj Europske unije, Marani je europantom pisao i kratke kriminalističke humoreske smještene u diplomatski i birokratski svijet EU, no "Nova finska gramatika" svojim ozbiljnim pristupom lingvističkim i povijesnim temama u potpunosti odudara od parodijskog stila i šaljive intonacije koji su ovome piscu ponekad svojstveni.

Jezik je tek jedan od ključnih razlikovnih elemenata koji identitet jednog naroda odvajaju od identiteta svih ostalih naroda (poanta starozavjetne alegorije o kuli babilonskoj jest raspad ljudskog jedinstva kroz nastanak različitih jezika, uslijed opiranja čovjeka Bogu, iz čega proizlazi nastanak novih, zauvijek razjedinjenih, kolektivnih identiteta). No svrnemo li pogled na neke naročito izdvojene jezično-etničke skupine, kao što su Finci, lako je uvidjeti kako značajnu ulogu jezik može imati u fenomenima poput očuvanja nacionalne tradicije kao izrazu domoljublja. Finski jezik, naime, ne pripada indoeuropskoj zajednici, kao većina drugih jezika Europe (slavenskih, romanskih, germanskih), već ugrofinskoj jezičnoj skupini, pa mu se jedini srodni jezici unutar Europe, ne računajući neke izumrle govore i slabo poznate dijalekte, mogu svesti na estonski i mađarski.

Povijest Finske je povijest naizmjeničnog potpadanja pod dva suprotstavljena utjecaja, švedski i ruski. Nadmetanje Švedske i Rusije za Finsku i njezine pokrajine trajalo je stoljećima (započevši još u 12. stoljeću, kada je Finska po prvi puta postala podvrgnuta Švedskoj), da bi bilo okončano padom carske Rusije, kada Finska konačno stječe neovisnost. Međutim, mirno je razdoblje kratko potrajalo – građanski rat u Rusiji imao je svoj odraz i u Finskoj, u još jednom sukobu crvenih i bijelih snaga. No, u Finskoj je pobjedu odnijela bijela garda, otrgnuvši je tako od sovjetskog utjecaja. Povremeni sukobi imeđu SSSR-a i Finske nastavljaju se kroz prvu polovicu 20. stoljeća, da bi kulminirali Zimskim ratom 1939. godine, koji je, buđenjem svjetskog rata, prerastao u sukob između Sila Osovine i Saveznika. Budući da su se odupirali imperijalnom ruskom boljševizmu, Finci su se svrstali na gubitničku stranu nacističke Njemačke, a na tu će stranu naposljetku stati i Sampo, glavni junak "Nove finske gramatike".

Narodima koji su – poput finskoga – dugo i mukotrpno stjecali vlastitu neovisnost neobično su važni njihov jezik, kultura i tradicija. Tako je Fincima važna "Kalevala", njihov devetnaestostoljetni nacionalni ep, nastao na krilima domoljubnog zanosa karakterističnog za europski književni romantizam. Marani tako, u maniri vrsnog postmodernista, kombinira svijest o tradicijskoj važnosti "Kalevale" s navadom koncipiranja suvremenih umjetničkih tekstova po uzoru na klasična djela svjetske književnosti, i zato "Kalevalu" provlači kroz nekoliko različitih razina romana. Na onoj površinskoj, Sampov učitelj finskog, pastor Koskela, koristi legende iz "Kalevale" kako bi svog učenika što bolje upoznao s finskim jezikom i kulturom, povlačeći nerijetko alegorijske poveznice između opjevanih bitaka iz mitskih vremena s borbama finske vojske u Drugom svjetskom ratu.

"Kalevalu" je, potkraj prve polovice 19. stoljeća, sastavio finski putujući liječnik, književnik i leksikograf Elias Lönnrot. Obilazeći zemlju u svojstvu seoskog liječnika, Lönnrot je prikupljao stare narodne pjesme, od kojih neke možda potječu još iz srednjega vijeka, i objavio ih kao veliki povijesno-mitološki ep finskog naroda. Inovacijski i stvaralački aspekt njegova poduhvata jest u tome što je velik broj tih izvorno samodostatnih pjesama uobličio u impresivnu cjelinu, sam nadopisujući nepoznat broj stihova kako bi fabule različitih pjesama djelovale što povezanijima.

Isto ono što je Lönnrot uradio desecima narodnih pjesama u "Kalevali", to je neurolog Friari učinio s bilješkama koje je Sampo vodio kako bi naučio finski jezik i stekao nova sjećanja. Te su bilješke, po Friarijevu svjedočanstvu, obilovale pravopisnim pogreškama, kojekakvim gramatičkim vježbama, prepisanim novinskim naslovima, popisima glagola i crtežima. Friari svoj ispravljačko-stvaralački udio u tekstu naglašava već u uvodnom dijelu romana:

Poznavanje događaja koji su inspirirali te memoare omogućilo mi je da rekonstruiram priču koju pripovijedaju, iznova je napišem na ispravnom jeziku i restauriram njezin sadržaj. Često sam morao duboko intervenirati u tekst, dodajući vlastite ulomke kako bih povezao zgode koje su ostale nepovezane.

Roman isprva pomalo nalikuje memoarima čovjeka bez pamćenja – koliko god to apsurdno zvučalo – koji, k tome, ne poznaje nijedan jezik pa ne može niti verbalizirati nijednu svoju misao.


"Kalevala" je, na način kako je Sampu predočuje pastor Koskela, puna likova i motiva s kojima se ovaj može poistovjetiti, kao da u svakome od njih pronalazi komadić svojeg identiteta. Jedan od tih likova je šaman Antero Vipunen, koji se tijekom  meditacije "toliko udaljio od svog tijela da se više nije uspio u njega vratiti", pa zato "još dan-danas njegova duša luta oko zamršenog grma kupina u što se pretvorilo njegovo napušteno tijelo". Drugi je Kullervo, divlji osvetnik koji, odrastajući u mržnji, "nije upoznao djetinjstvo" i pred kojeg je tragična sudbina – kao i pred Sampa Karjalainena – postavila samo jedan izbor: ostati "živ i proklet" ili postati "mrtav i iskupljen".

Sampo Karjalainen je ipak, po svojem značaju za radnju čitava romana, najsličniji središnjem motivu "Kalevale", koji se također naziva "sampo". Riječ je o neodređenom, nepoznatom predmetu; magičnom izumu koji je iskovao Ilmarinen, bog kovač iz finske mitologije. No u epu ne piše što bi taj predmet zapravo trebao biti, kao niti koja mu je svrha. Onako kako je predmet "sampo" nepoznanica u "Kalevali", tako je pravi identitet Sampa Karjalainena nepoznanica u "Novoj finskoj gramatici".

Površan čitatelj Maraniju bi mogao zamjeriti što misli glavnog junaka, kao i riječi drugih likova (koje glavni junak zapisuje), ili dugački i precizni opisi pojedinih prostora, bivaju izrečeni na izrazito estetizirani način, s istančanim osjećajem za jezik i odmjerenim nizanjem evokativnih motiva. Naime, Sampo Karjalainen isprva uopće ne zna jezik kojim se služi, da bi ga kroz nastavak romana jedva počeo natucati.

No ne treba zanemariti činjenicu da Sampovi zapisi prolaze kroz kontrolni filtar nekolicine spomenutih likova (od kojih je najznačajniji dr. Friari), pa oni taj tekst obogaćuju i opismenjuju. Čitatelju je – budući da pred sobom ima samo konačni proizvod njihova truda – nemoguće dokučiti u kojoj mjeri Friari i ostali likovi usavršavaju prvobitni tekst iz pera glavnog junaka. Stopivši Sampovo iskustvo suočavanja s ponorima zaborava sama sebe i vlastita jezika s Friarijevom elokvencijom potpomognutom njegovim stručnim uvidima u stanja Sampove svijesti, Marani kao da si stvara alibi za ispisivanje neispisivog; roman isprva pomalo nalikuje memoarima čovjeka bez pamćenja – koliko god to apsurdno zvučalo – koji, k tome, ne poznaje nijedan jezik pa ne može niti verbalizirati nijednu svoju misao.

Dakako, ti zapisi datiraju iz razdoblja kada je Sampo već savladao osnove finskog jezika i stekao prve nove uspomene, i to upravo na one događaje koji se na početku romana i opisuju. Pored reminiscencija na finsku povijest i kulturu, kao i Sampove potrage za svojim pravim identitetom i svojom pravom domovinom, svakako vrijedi napomenuti kako baš to višestruko autorstvo Sampovih dnevničkih zapisa na koje Marani ukazuje u uvodnom poglavlju i omogućuje dubinske uvide u misterije svakodnevnih procesa kao što su učenje jezika ili oblikovanje misli, gotovo neobjašnjivih u svojoj jednostavnosti:

Malo-pomalo, na glatkoj stijeni mog uma deponirala se neka laka prašina, neki pijesak zvukova koji je s vremenom postajao sve gušći, sve konzistentniji. Formirao se neki masni i duboki humus u koji su se riječi sad primale, puštale korijen i cvjetale.

Diego Marani

Nova finska gramatika

  • Prijevod: Ita Kovač
  • Naklada Ljevak 02/2015.
  • 224 str., meki uvez
  • ISBN 9789533038049
  • Cijena 129.00 kn

Tko je Sampo Karjalainen? 'Nova finska gramatika' je triler o identitetu koji na poetičan i inteligentan način govori o problemu nacionalnog i osobnog identiteta. Kao lingvist opsjednut jezikom, Marani propituje kako nas jezik definira i određuje naš identitet.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –