Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Nikola Petković • 04.08.2008.

Drago Orlić : Vrime sve posoli

Pjesnik, mudroslovac, sakupljač narodnoga blaga i (ne)standardni prevoditelj Drago Orlić, na bjelinu papira/karte otisnuo se s još jednim zamišljajem projekta: knjigom stihova "Vrime sve posoli". Miješanje standarda i jedne od lokalnih istarskih varijanti čakavskoga varijeteta metodička je lingvistička konstanta cijele knjige. Uporaba standarda i čakavice u ovoj je knjizi izmjenična.

Upućeniji u Babilon ala Istriana, znaju za hvale vrijedan projekt iz 2003. - "Kanat vrhu svih kanti" kada su Drago Orlić i Daniel Načinović zajedno na čakavski, sa hrvatskoga standarda (lucidniji od mene rekli su da je standard zapravo narječje koje se zove jezik i koje aktivno podržavaju vojska i policija, dok je sve drugo takozvani dijalekt) preveli biblijsku "Pjesmu nad pjesmama". U očitoj borbi protiv kampanilizma, Drago se stranimice odlučio za žanr dvoboja kojega je njegovoj generaciji kulturalno približio još jedan mišung, Japanac s Divljeg zapada, John Ford.

O čemu se radi: na istoj se stranici, naoružani obostranom lingvističkom kompetencijom, licem u lice, nalaze stihovi čakavci i oni štokavci. Pa se nižu: "Baš je bila došla Ciganka u selo, / Jušto je bila došla Ciganka u selo..." pa sve do "A Ciganka na sav glas i dalje viče: Bijeli miš sreću dijeli! / A Ciganka na svi glas i naprid viče: Bijeli miš sreću dijeli!"

Ovakva dijaloška inkorporacija čakavice u štokavski standard značajna je upravo zbog razrahljavanja ionako jeziku izvana nametnute hijerarhije. Čakavica koja se inkorporira u tijelo standarda više nije ono što inače u svijetu jezične policije jeste: anomalija, odmak od norme. Ona je ovdje suplement standardu s kojim supostoji na jednakoj razini. Zanimljivo je da Orlić izvrće i običajnu "grafogramatičku" normu, a ta je da se riječi u standardu inače pišu u verzalu dok se one u dijalektu, poput onih pisanih na stranim jezicima, pišu u kurzivu. Ovdje je to obrnuto: inače marginalni kurziv ovdje je namijenjen stihovima na standardu, dok je inače središnji verzal ovdje u službi čakavskog varijeteta.

Zanimljivo je i to da Orlić, da li intuitivno ili svjesno, nije važno, u praksi slijedi naputak Rolanda Barthesa, o eutanaziji autora kao autorizatora i hijerarha teksta, te ne dira u leksik likova iz pjesama. Ciganka, primjerice, svoju rečenicu o bijelome mišu koji dijeli sreću i u jednoj i u drugoj varijanti, izgovara na štokavici. Razlog je jednostavan: ona tako govori i to je njezin privatni jezik. Ali i čakavski koji postoji po rezervatima međe kojih propisuje standard, kultura lingvističkog kolonijalizma i dominacije gura u zapećak privatnosti iz kojega ga baš ovakvi zahvati uspješno i efekto izvlače. Upravo to supostojanje varijeteta unutar standarda i standarda u odnosu na varijetet, najvrednija je dimenzija ove knjige.

Namjerno to naglašavam, jer postoje i njezine slabosti: dosadni generacijski provincijalni mačizam, prema kojemu se žena tretira kao okovaginalna ambalaža toliko je djetinjast da na njega ne želim trošiti riječi. Postoje vrijednije stvari u knjizi na koje želim skrenuti pažnju. Uostalom, čišćenje i selektiranje poezije u knjizi posao je urednika. U našoj se kulturi instanca autora poštuje preko svake mjere, tako da se urednički poslovi, pod izlikom autorske slobode, uglavnom izbjegavaju.

Zanimljivo je da u ovoj knjizi, snagom autoronije koja je još jedna u nizu Orlićevih autorskih kvaliteta, Drago, vapeći za kompetentnom uredničkom rukom, evidentira vlastitu šlampavost: "Stidim se ove pjesme, skraćena i nedorađena. A nemam u/ sebi ni toliko poštenja da ju izbacim. Mislim si: možda će / to uočiti neki odgovorni urednik. Urednike boli kurac, ne / miješaju se u takozvana autorstva..."

Znam, pjesma je to, reći će u poeziju upućeniji od mene, pa ne misli on to baš tako, ali nije Orlićeva dijagnoza bez vraga. No, činjenica da je ova pjesma u knjizi ostala, isto je urednička činjenica. Urednik je ovdje, naravno, samo metafora. Ali je, na praktičnoj razini, i nepobitna domicilna kulturalna činjenica. No, vratimo se Barthesu koji je, na kraju svojega eseja "Smrt autora", rekao kako se rođenje čitatelja događa u trenutku autorova usmrćenja. Čitatelji, na vama je red.

( Tekst je prvotno objavljen u Novom listu )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –