Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Helena Sablić Tomić • 26.10.2007.

Dragutin Dumančić : Izjednačenje

Dragutin Dumančić posve je neobična osobnost u prostoru hrvatskog nakladništva. Kao agronomski stručnjak radio je više od jednog desetljeća u međunarodnoj organizaciji FAO na razvojnim programima u zemljama Magreba, od 1992. vodi izdavačku kuću „Ceres“, urednik je oko dvjestotinjak knjiga hrvatskih (Stanko Andrić, Ratko Cvetnić, Milorad Stojević, Žarko Paić) i stranih autora (Finkielkraut, Bruckner, Camus, Tournier, Le Clézio, Garde, Flaubert, Yourcenar, Duras, Saint-John Perse, Beckett, Tournier, Hamvas), nositelj je uglednog francuskog odličja „Vitez reda za umjetnost i književnost“ kao onaj koji sustavno promične francusku kulturu, prevoditelj s francuskog jezika, pjesnik.

«Izjednačenje» je njegov prvi roman u kojemu se kroz tri veće narativne cijeline i trideset tri fragmentarna zapisa u svakoj od njih, slijede sjećanja na Amm, neobičnu ženu koja je ostavila snažan trag u autorovu pogledu na stvarnost. Osim priče o Amm, ovaj roman atmosfere dojmljiva je priča sjećanja na prošlost, na „spomenar velikih ljubavi“, na fluid kojim pripovjedač u prvome licu, ali i drugi narator u ženskome rodu, prepoznaju slike djetinjstva. To je roman kojim zrače arhetipski prostori (pustinja, ravnica, šuma), koji je protkan detaljima posve osobnih rasprava o načinima samostvarenja (kroz slobodu mišljenja, puninu osjeta, kroz strast za pripovijedanjem).

Tri poglavlja (fasciniranost autorova magičnom brojkom tri, kao i relacijom - tri puta trideset tri ogleda se i u cijeni knjige 333 kn) gotovo su nalik obrednim svečanostima u kojima se slavi kult žene, zemlje, vatre. Pri tome oba pripovjedača u romanu (i ženski i muški) propituju na posve različite načine odnos među ljudima, čovjekovu prirodnu jednakost i njegovu ovisnost o drugima, o bližnjima, važnost obrazovanja i pisanja, ispunjavanja danih obećanja, promišljanja, vjerovanja.

Narativno se, korak po korak, vrlo diskretno apelira na recepcijsku svijest i osjetljivost prema „ljepoti pričanja priča.... koja je važnija od cijelog postojanja: ona je jedino važna!“. Ovaj šeherezadin efekt preživljavanja i samom je autoru očita nužnost u nadvladavanju svakodevnog. Čini se kako je Dumančić pisanjem „Izjednačenja“, upravo kao što mu je savjetovala Amm u tekstu, žarko želio čitateljima pripomoći u traganju za izlaskom iz piramide životnih zabluda, u traganju za osobnom tišinom, za razgovaranjima koja ne čine „isprazni govori“, za pričom koja može „zarobiti i privezati uz meki, putenošću natopljeni divan“. Pripovjedač tada nastoji različitim intertekstualnim meandrima oblikovati gotovo snovito filozofsko tkanje u kojemu praznine između trideset tri fotografije žena, muškaraca i djece iz „zemlje pustinjskih kraljeva“ i pojedinih rečenica imaju ulogu povezivanja riječi i slike u jednu narativnu cijelinu.

Na nekim mjestima u romanu, međutim, upravo se ta narativna slojevitost čini malo iscrpljujućom. Fokusirana je tada prema stilski nešto labavije oblikovanim prizorima užića u tjelesnosti, u ženi, u vizualnom. Nižu se pri tome opisni slojevi atmosfere različitih krajolika, atmosfere na Amminom pogrebu, u svitanje ili uz vatru kao odrazu sunčeve zrake na zemlji. Upravo se tada označava i temeljna ideja romana – oslobađanje bilo kakve uvjetovanosti, pronalaženje osjećaja „blagosti, duhovnog mira i slobode srca“.

„Izjednačenje“ je roman prostora, roman natopljen fluidom, roman s mirisima i bojama, pitak za čitanje, začinjen čitateljskim i životnim autorovim iskustvom prepoznatljivim kao unutrašnje vezivanja ovog magičnog, brojkom tri određenog proznog tkiva.

( Tekst je prvotno objavljen u Vjesniku )

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –