Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kolumna • Piše: Jurica Pavičić • 10.11.2007.

Drijemež u crkvi

Koncem osamdesetih, slušao sam na faksu predavanja divnog profesora i posljednjeg komunističkog ministra kulture, teoretičara književnosti Milivoja Solara. Jednom prilkom, Solar se tijekom predavanja prisjetio poratih vremena kad su kina počeli stizati prvi američki filmovi.  

"Junak bi", rekao je, "otvorio frižider i uzeo iz njega tetrapak mlijeka. A mi bi mislili da nikad neće doći dan kad će i u nas biti tako". 

Profesorova generacija - a to je otprilike i generacija mojih roditelja - doista je za života svjedočila najburnijim promjenama. To je naraštaj koji je odrastao dok je struja bila novitada, a dočekao je internet. To je naraštaj koji doista zna kako je to prvi put u životu vidjeti radio, hladnjak, televizor i perilicu. Taj naraštaj porodio je i pokopao teleks, kasetofon i VHS. Taj je naraštaj bio akter najveće sociokulturne mijene u povijesti Balkana - socijalističke seobe sa sela u brzorastuće gradove.  

Međutim, svijet se i danas mijenja zastrašujuće brzo. Čini mi se nestvarnim da sam prvi kućni kompjutor kupio prije jedva dvanaest godina, da još prije deset godina nisam mogao izgooglati pobjednika Cannesa iz 1965. ili Tottenhamov navalni red te da sam već bio urednik u Slobodnoj Dalmaciji kad se kraćenje teksta na špaltama radilo skalpelom i škaricama. A to je tek početak. Do moje mirovine papirnate novine poput ovih koje čitate vjerojatno neće postojati. Neće postojati svijet u kojem radite do šezdesete, a onda se država za vas skrbi mirovinom. Neće postojati kastrovsko-titovski svijet u kojem vas država šalje operirati tumor u Švicarsku. Neće postojati svijet u kojem su političari moćnici kojih se plašite.  

Konačno, neće postojati svijet postojanih nacionalnih teritorija u kojem u Hrvatskoj žive Hrvati, u Mađarskoj Mađari, Češkoj Česi. Umjesto toga, ušli smo u svijet u kojem se sami morate pobrinuti da po starosti ne kopate po kantama. Već danas živimo u svijetu u kojem IGH ili Hypo Adria Banka imaju veći utjecaj na budućnost Istre ili Pelješca nego ijedna stranka ili ministar. Uskoro ćemo živjeti u svijetu u kojem će trideset posto stanovnika Jadrana biti irski penzioneri, ili "boboi" s laptopima koji neki svoj "funky business" bežično šalju u Singapur ili Šangaj.  

Vrlo će brzo doći dan kad će Kosovari, a možda i Vijetnamci u Hrvatskoj biti taksisti i dućandžije. Što će u tom svijetu biti usud - recimo Siska, ili Bilogorske županije? Što čeka škverove, industrijsko radništvo, seoski posjed?  Hoće li žrtvovani gubitnici biti cijele županije, možda čak i cijeli panonski prostor osim Zagreba? Hoćemo li za 50 godina svi živjeti u Zagrebu ili na moru? Ili svega toga neće biti, jer će globalno zagrijavanje ubiti sredozemni turizam, a današnje kupače otjerati u Alpe? Ja to ne znam - a pokušavam shvatiti, pokušavam učiti.  

A ako kod sebe detektiram prve znake tipičnog "middle-aged" straha od budućnosti, uvijek mi je ugodno znati da nisam sam. Jer, u Hrvatskoj postoji ustanova - moćna, razgranata i bogata - koja se budućnosti boji gore nego ja, boji kao crnog vraga. Ta se ustanova, dakako, zove Katolička crkva. A baš kao i svaki društveni akter koji se boji, i Katolička crkva u Hrvatskoj pokušava modulirati budućnost tako što u izborno doba lobira za one koji joj idu na korist. Hrvatski katolički vrh učinio je to tijekom ovog tjedna više puta i vrlo izričito, optužujući one koji bi nas vratili u "totalitarni komunizam" i učili "bit ćete kao bogovi", pozivajući nas da glasujemo za one koji "se zalažu za mir, za cjelovitu istinu o hrvatskoj prošlosti" te "za poštivanje Božje prirode".  

Ovakav grozd tempiranih istupa izazvao je ovih dana pravo malo političko, ali i diplomatsko kreševo. Pri tom cinici nisu mogli a da ne primijete da katolički vrh puše svesrdno u rog stranci koja u četiri godine nije napravila baš ništa od onog što su tražili, ali je zato odriješila kesu za baš sve što im je ustrebalo. Za razliku od mnogih kolega, ne držim da je naročito šokantno što Crkva otvoreno pomaže jednu stranu u izborima. To je napokon stara mediteranska tradicija, znana u Španjolskoj, Italiji i Grčkoj. Crkva, uostalom, na to ima pravo kao i svaka materijalno zainteresirana strana - isto kao škverani, poljoprivrednici, penzioneri. Nije, dakle, problem što se Crkva miješa u izbore i što na njima navija. Problem je nešto drugo: što najveća konfesija pri tom ne nudi ništa, što joj je retorika papirnata i apstraktna, a poimanje zbilje preko ruba idiotskog.  

Svijet u koji ulazimo zaista je jako zapetljan - tako zapetljan da je nesaglediv i meni koji nisam glup, zanima me sve i danomice čitam. Mogu li suočen s takvim složenim svijetom uzeti ozbiljno ustanovu koja uoči izbora straši sotonizmom, prijeti se komunizmom i kao glavni problem izdvaja istinu o povijesnim događajima? Tko može ozbiljno uzeti čeljad koja zapomaže nad "komunističkim" stečevinama sigurnog posla, društvenog stana i kratkog radnog vremena, a u idućoj rečenici "crvene" proglašava najvećom izbornom prijetnjom? Danas, u 2007., umjesto da misli o 2025., Crkva još živi u 1945. i 1990., iskazujući frapantno nerazumijevanje novog realiteta, nerazumijevanje koje si može priuštiti onaj tko živi u kuli od slonovače, iskopčan od zbilje. Današnji crkveni vrh, nažalost, misli u skladu s onim što i jest: grupa dojučerašnjih seljačića, krotkih aparatčika koji su se beskonfliktno uspeli hodnicima svoje vlastite kompartije i nisu bitno drukčiji od negdašnjih sivih partijskih funkcionira u sivim jaketama od listera. I jednima i drugima zajedničko je što su se zatvorili u autoreferencijalni svijet predodžbi i spoznaja koji predugo nije percipirao ništa izvana, sve dok im se mozak nije sparušio od neupotrebe i drijemeža.

I jednima i drugima zajedničko je što ih je zbilja, ćudljiva i nestalna, posve zatekla. Nisu je ni jedni ni drugi postali svjesni dok njezin huk nisu začuli pod kremaljskim, odnosno kaptolskim prozorom. Nisam prestar, a nisam ni bedast. Ipak, teško mi je pratiti sve mijene oko nas, mučim se u njima razdvojiti dobro od slabog i o tom razviti kritički sud. To zahtijeva napor. To što Katolička crkva za taj napor nije sposobna može imati dva razloga: za to im manjka ili motiva, ili inteligencije. Osobno, mislim da je istina - oboje.

( Tekst je prvotno objavljen u Jutarnjem listu )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –