Prilagodbe

Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Dragan Jurak • 04.06.2013.

Gerbrand Bakker : Gore je tiho

Izraz "stavio sam glavu pod kravu" ponavlja se poput refrena u romanu Gerbranda Bakkera „Gore je tiho". Varijacije su minimalne. "Stavio glavu pod kravu i pustio da stvari idu svojim tijekom". "Uvijek te proklete krave na prvome mjestu. Uvijek kao idiot držati glavu pod kravama...". "U trideset i sedam godina u kojima sam držao glavu pod kravama nisam ni jednom bio na odmoru.", i sl.

Nizozemski seljak Helmer "stavio je glavu pod kravu" kad je prekinuo studij književnosti u Amsterdamu. Mlađi brat blizanac Henk trebao je ostati s ocem i majkom na farmi. Ali Henk je poginuo u prometnoj nesreći. Djevojka s kojom se družio sletjela je s autom u kanal. Tog dana za mlađeg brata Helmera se sve promijenilo. Prvo je djevojka razdvojila blizance, a onda ih je i smrt nepovratno rastavila. Helmer je s ocem preuzeo farmu i četrdeset godina kasnije još je uvijek bio tu: na seoskom imanju koje je kajakašima što prolaze kanalima izgledalo poput bezvremenske kapsule, zaustavljene u vremenu zajedno s njenim čudnim ukućanima što s prozora ili ograde bulje u prolaznike.

Motivi Bakkerova romana "Gore je tiho" nisu originalni. Povezanost blizanaca, usamljenost nakon smrti jednog od njih, život na izoliranoj farmi, život sa životinjama, briga o umirućem ocu, potisnute želje za suprugom i obitelji, za nekim tko bi zamjenio davno umrlog brata... No Bakkerovo pismo je sasvim originalno. Posrijedi nije samo odmjerenost i elegancija stila, neočekivanost humora i začudnost percepcije. Prije svega Bakkerovo pismo je tekst autodidakta. Glas nekoga, tko kao da je šutio godinama, desetljećima, zapravo čitav život.

U lapidarnim biografskim natuknicama stoji da je Gerbrand Bakker (1962.) prije nego što je postao vrtlar studirao nizozemski jezik i književnost. Dakle, Bakker nije farmer i vrtlar koji je studirao književnost pa počeo pisati. Da bi postao piscem on je krenuo obrnutim putem i svoj put ka književnosti pronašao kroz vrtlarstvo. Ideju za roman dobio je na Korzici. Ali isto tako ju je mogao dobiti dok je glavu držao među gredicama salate ili u nekom svom drugom vrtlarskom poslu.

U intervjuima datim nakon što je postao dobitnikom međunarodne nagrade IMPAC Dublin za 2010. godinu Bakker spominje kako obožava sakupljati grabljama lišće. Zvuk tvrde plastične četke i suhog lišća dovodi ga u meditativno stanje. Kaže da lišće sakupljeno na hrpe ponekad razbaca pa počinje iznova skupljati. Možemo ga zamisliti i kako kosi pokošenu travu, vozeći se kosilicom po istoj traci; kako uvijek iznova boji iste prečke na ogradi...

"Gore je tiho" rođen je u šetnji unutrašnjošću Korzike, ali je isto tako mogao biti rođen tokom sakupljanja (i razbacivanja) lišća. On je glas koji se pojavio niotkuda. Glas autodidakta, vrtlara, čovjeka koji grablja lišće, izmještenog čovjeka... Jednom kada je pustio svoj glas Bakker nije znao niti da li je to što piše roman, književnost uopće, niti da li je on pisac. Niti nakon nagrade i međunarodnog uspjeha (roman je preveden na devetnaest jezika) još nije bio na čistu. Dobiveni novac kao pravi farmer potrošio je na kupovinu stoke.

Ovakav izdvojeni glas, samouki glas, u pravilu dolazi iz "nepotrošenog jezika" i "ne-prostora". Iz zemalja i teritorija koje su s onu stranu "civilizacije". To može biti Balkan, Istočna Evropa, Mala Azija... Posrijedi su "mitski", "atemporalni" teritoriji gdje tobože nema povijesnog napretka, gotovo pa nalik na distopijske teritorije iz znanstvene fantastike. Ali ujedno to su i "autentični" prostori, s "autentičnim ljudima".

Nizozemska se nikako ne uklapa u tu mitsku kartografiju. Bakker spominje Amsterdam, studij književnosti, organizirani otkup mlijeka i stoke, dobrostojeće farmere s golemom ušteđevinom, uređene kanale, bavljenje sportom (klizanje, veslanje)... Negativni element u toj konstalaciji predstavljaju svinjari iz Brabanta: oni podrazumijevaju Pad u smrad, nečistoću i ne-civilizaciju. A pozitivan element predstavlja Danska, mjesto bijega za sve sjeverne Nizozemce koji se pokušavaju "spasiti", "učiniti nešto"; za sve koji još uvijek imaju snage fantazirati.

Bakkerov narator na zidu sobe ima uokvirenu kartu Danske. Kao i sjeverna Nizozemska i Danska u realnoj kartografiji predstavlja samo još više civilizacije, samo još više farmi i krava. No za njega ona je prostor bijega. Kada na ionako bezvremenskoj farmi sve stane - kada otac umre, nada u život sa ženom mine, a mladi nadničar odseli - Bakkerov narator odlazi u Dansku. U susret sa prekidom od svoje svakodnevice.

Tu gotovo da možemo vidjeti Gerbranda Bakkera. On nije otišao u Dansku, već u Irsku. Prvo je progovorio, autentičnim i izdvojenim glasom; na mjestu na kojem se to ne očekuje, koje ne bi trebalo biti ni autentično ni izdvojeno; a zatim ga je taj glas odveo u otočnu zemlju onkraj granice poznatog svijeta, gdje je okupan aplauzom književne elite i poput novorođenog teleta oblizan hvalospjevima kritike.

 

Gerbrand Bakker: "Gore je tiho"
Prevela Maja Weikert

Fraktura, 2013.

( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )

– Povezani sadržaj –

– Pretraži sve članke –