Gilles Leroy : Zola Jackson
Spasitelji koji su se početkom rujna 2005. probili u uraganom Katrina poharane dijelove New Orleansa ljudima zatočenima na tavanima ili krovovima potopljenih kuća donijeli su, piše Gilles Leroy u "Zoli Jackson", ohrabrujuće vijesti. „Ne morate se više ničega bojati, dame i gospodo" govorili su spasioci što su stigli na gumenim čamcima, "kažu da je predsjednik u svom avionu, leti prema nama i dolazi spasiti ovaj grad uz Božju pomoć i ako nebo tako bude htjelo".
I tako je najgore prošlo... S neba je sada, mahom siromašne i crne građane New Orleansa, ostavljene i od Boga i od bogatih bijelih sugrađana, gledao Bush, škiljeći iz predsjedničkog aviona onim svojim blagim i mudrim očinskim pogledom.
Tih dana općenito je mnogo očiju s neba gledalo potopljeni New Orleansa. Tu su bili deseci televizijskih helikoptera koji su danonoćno kružili nad gradom zureći svojim kamerama u potopljene ljude. Spasilačkih helikoptera nije bilo dovoljno, siromašnoj Americi čak je i Šri Lanka, još nedavno poharana tsunamijem, ponudila pomoć, ali je zato svaka američka televizija imala u zraku svoj helikopter, snimajući u živom prijenosu taj neamerički grad, koji nikada "nije želio naučiti engleski", koji nikada nije bio "sklon puritanizmu", koji je "bratski živio s Indijancima", u kojem su se izmiješale "boje, jezici i egzotični bogovi", i koji je, za ukus Amerike, jednostavno previše "šaren i nakićen" (svi citati, Gilles Leroy).
Leroyeva naslovna junakinja Zola Jackson, umirovljena crna učiteljica, svojoj je zlatnoj retriverici pokušala objasniti da ih predsjednik dolazi spasiti iz ove smrdljive vodurine koja ih je zatočila na tavanu na kojem se nije moglo ni disati ni ispraviti - "Bush Jr. stiže! Hosana na visini!" govorila je sluđenoj kujici - ali umjesto škiljavog washingtonskog Boga, pješice se kroz vodu do njih probio onaj niski glumac, "sitni bijeli ispijeni tip, sav suh, sav nervozan, buntovnik, kažu novine, ali nije zločest, dodaju, bez sumnje kako bi smo zaboravili da je optužen za bračno nasilje".
Jesu li mi to poslali hollywoodskog glumca da me u naručju odnese iz ove klopke?, pita se Gilles Leroyeva Zola Jackson, dok njen susjed Koreanac veselo viče "Sean!, Sean!". "Tako je simpatičan, tako dirljiv sa svojim preuranjenim borama, upalim obrazima i čizmama s debelim potpeticama. A ipak, lice mu je užasno ružno, kao da je udarcima žarača ubio svoju baku", primjećuje zbunjena Zola. No niti hollywoodski glumac nema tako široko naručje da bi sve spasio, da bi i šezdesetogodišnju crnkinju i njenu zlatnu retrivericu izbavio iz potopa.
Ostavljena od Oca, Sina i Duha Svetog - od Boga, Busha i Seana - Zola Jackson dobiva priliku (valjda opet od Boga, Busha i Seana) da se izmiri sama sa sobom, sa sjećanjem na svog prerano umrlog sina, i sa njegovim ljubavnikom ružičaste kože, riđe kose i Mak...nešto prezimena. I tako se od uragana i potopa, preko velikog spasitelja s neba Busha, i malog spasitelja s čamca Seana, roman Gillesa Leroya zatvara se u malom, intimnom kozmosu Zole Jackson.
Amerikance mora da strašno živcira ideja da im neki Francuz popuje, i to još na francuskom jeziku, o Katrini i New Orleansu, gradu koji je, gle vraga, svojedobno bio upravo frankofon. No Gilles Leroy nije bilo kakav Francuz, i nije mu ovo prvi puta da se prima "američke" teme. Prije četiri godine Francuz je dobio nagradu Goncourt za "Alabama Song", romanu o nesretnoj sudbini Zelde Fitzgerald, feminističke mučenice i supruge mnogo poznatijeg Francisa Scotta Fitzgeralda.
"Alabama Song" lijepo se uklapala u francusku amerikanofiliju koja se proteže od Hemingwaya i Fitzgeralda, jazza i Josephine Baker, preko ljubavne priče Hollywooda i francuskog novog vala, pa eto sve do Leroya - koliko god da u svom romanu Leroy umjesto o ljubavi prema američkoj kulturi zapravo pripovijeda priču o tome kako iza svake uništene žene stoji najmanje jedan gad (u slučaju Zelde dva: Fitz i Hem).
No "Zola Jackson" je nešto drugo. Ovo nije ljubavni pogled na Ameriku, već prezrivi i cinični pogled na Ameriku: onakav kakav upravo ti amerikanofilski Francuzi najbolje prakticiraju.
O ravnodušnosti vlasti, što je kao popratna elementarna nepogoda nakon Katrine pogodila New Orleans, Spike Lee je snimio odličan dokumentarac "When the Leeves Broke: A Requiem in Four Acts". Leroy u svojoj optužnici protiv vlasti ravnodušne spram svog rasno i ekonomski manjevrijednog stanovništa nije toliko iscrpan i posvećen kao Spike Lee.
"Zola Jackson" zapravo i nije optužnica. Za optužnicu je literarno preotmjena, previše fina. Ona je roman o jednoj majci, čija je usamljenost zapakirana u napuštenost i ostavljenost svih onih tamnih lica koje smo početkom rujna 2005. gledali u živom televizijskom prijenosu...
Ali specijalno za Amerikance može i obrnuto, "Zola Jackson" je roman o rasnom i staleškom naličju Amerike, zapakiran u priču o jednoj majci i jednom zlatnom retriveru kojeg je na poklon dobila od svog pokojnog sina.
Gilles Leroy: "Zola Jackson"
Prevela Sanja Šoštarić
Disput i HFD, 2011.
( Ovaj tekst koji se ekskluzivno objavljuje na MV Info portalu zajednički je financiran od strane MV Info i udruge za zaštitu prava nakladnika ZANA )