Moderna vremena

Pogledaj... sve je puno knjiga.

Ilustracije: John Tenniel
Kritika • Piše: Matko Vladanović • 12.02.2014.

Grupa autora : Političko Pedagoško (zbornik)

Da s našim školskim sustavom nešto nije kako valja zna svatko tko je prošao kroz njega. Jedna takva, sveprisutna, "stvar" poput školskog sustava ne može proći ispod radara čak ni onima koji su za njega, silom funkcije, zaduženi poput ministra obrazovanja i njegovih pomoćnika iz čijih radionica, svake godine, proizađe neko ingeniozno, gotovo uvijek zapanjujuće, rješenje koje nastoji popraviti "grijehe prošlih garnitura". Nakon što svi uključeni u odgojno-obrazovni proces izraze svoje zgražanje povodom najnovijih reformi (čemu se, dakako, priključe i brojni nezvani gosti, ako već ne zbog političkih razloga, a ono zbog toga što obrazovanje spada u jednu od onih kategorija poput nogometa, povijesti i jezika o kojoj svi znaju sve), reforme se implementiraju, a redovi se, u očekivanju novih iznenađenja iz pravca nadležnog Ministarstva, konsolidiraju spremajući se za novi maratonski meč nadivikivanja i prozivanja.

Na kraju ciklusa djeca i ostali "korisnici" obrazovanja na vlastitoj koži testiraju pozitivne, negativne i nepredvidljive učinke predloženih rješenja. Po tom je pitanju odgojno-obrazovni proces jedinstveni primjer ostvarenog sna svih ambicioznijih psihologa, medicinara i pokojeg društvenog teoretičara, sna čiju dosljednu provedbu otežavaju humanistički koncepti ljudskih prava, etičkih standarda i sličnih otegotnih okolnosti koje brane (ili barem značajno otežavaju) eksperimentiranje na djeci i ostalim nezaštićenim subjektima.

Čini mi se suvišnim nabrajati recentne primjere "kontroverzi" vezanih uz osnovno, srednje i visokoškolsko obrazovanje. Javni odjek povodom državne mature, bolonjskog sistema, školarina, plaća u prosvjeti i sličnih projekata bilo je nemoguće propustiti, baš kao što je nemoguće propustiti i česte horor-priče prestravljenih, demotiviranih, potplaćenih i deziluzioniranih nastavnika koje periodično osvanu u medijima prema kojima se stanje na terenu, miljama udaljeno od ministarskih fotelja, ocrtava kao urbano ratište sviju protiv svih.

U svemu tome jasno je samo jedno - pozicija iz koje nastupaju različiti akteri odgojno-obrazovnog sustava nipošto nije ravnopravna. Nije tu tek riječ o onoj vrsti hijerarhijske neravnopravnosti, pandan koje nalazimo u vojsci, u kojoj moć odlučivanja pripada onima na višim pozicijama cjelokupnog mehanizma, već je tu riječ o diskurzivnoj neravnopravnosti u kojoj su oni na donjem dijelu vertikale lišeni bilo kakve mogućnosti su-djelovanja. Obrazovni sistem, onakav kakav trenutno jest, ne predviđa mogućnost dijaloga između onih koji pravila donose i onih koji pravila provode ili su istima pogođeni.

Ništa, dakako, ne sprječava aktere u iskazivanju svojih stavova, no osim kolektivnog štrajka malo toga može promijeniti trenutačnu rutu hrvatskog obrazovnog broda. Iako štrajk može riješiti trenutne, hitne, probleme on ni na koji način ne može ispraviti strukturne probleme koji su tijekom godina nagomilali, a problem sa strukturom se, nažalost, ne rješava preko noći niti rješenje može doći odozdo. Strukturni problem zahtijeva strukturno rješenje, a ono pak, uz nemalo vrijeme tijekom kojega će ponovno neke generacije biti "izgubljene", zahtijeva političku volju i sustavnu provedbu korektivnih politika. Kakav bi morao biti sadržaj te volje?

Tim se pitanjem pozabavilo devet autora u zborniku "Političko Pedagoško" (inače slobodno dostupnom za download) progovarajući iz perspektive progresivne, egalibertarne, emancipacijske pedagodije. Riječima urednice zbornika Ivane Perica: "(...) polje vapi za alternativnim konceptima znanja, učenja, odgoja i obrazovanja, za politički konstruktivnim radom koji se ne iscrpljuje u borbi za financijska sredstva s jedne i 'kritičkim praksama' s druge strane". Perica i suradnici problematiziraju pojmove poput obrazovanja i znanja, a dovode u pitanje i konstituciju subjekta u odgojno-obrazovnom procesu kao i tradicionalnu relaciju između nastavnika, učenika i sadržaja. Kako je problem obrazovanja nužno vezan uz ideologiju bilo je potrebno kritički pristupiti i toj temi, a ta je zadaća pripala tekstu američkoga pedagoga Henryja Girauxa "Ideologija i ljudsko djelovanje u procesu obrazovanja" (što je ujedno i jedini prijevod u zborniku). Ne želeći ulaziti u problematiku svakog pojedinog teksta, spomenut ću samo nekoliko ključnih pitanja kojima se ovaj zbornik bavi.

Glavni "neprijatelj" ovoga zbornika je ideja kurikuluma, a zajedno s njome i ideja obrazovnog sustava podređenog tržištu rada koji u najboljem slučaju proizvodi eksperte, a nužno proizvodi socijalne i političke troglodite. U modelu emancipatorske pedagogije "korisnik" odgojno-obrazovnog sustava ne promatra se kao jedinka koju valja modelirati prema preskriptivnim sadržajima koji u najboljem slučaju podržavaju klasni i ideološki status quo već se zamišlja kao jedinka kojoj prije svega treba omogućiti samoaktualizaciju. Pri tome se posebna važnost pridaje aktualizaciji obrazovnog sadržaja. Dok se u većini slučajeva sadržaj kurikuluma uzima kao skup obaveznih činjenica nužno potreban za prijelaz u drugi, "viši", stupanj "egzistencije" legitimiran ritualnom ceremeonijom završnog testa emancipatorska pedagogija zahtijeva kritički pristup kurikulumu koji ne samo da propituje sadržaje već iste dovodi u vezu sa stvarnim svijetom oko sebe.

Dok u prvoj koncepciji sadržaji ostaju na razini apstrakcije, zaboravljeni čim im istekne rok upotrebe (nakon testa), u drugom modelu funkcija sadržaja postaje osviještena i preispitana. Pojednostavljeno kazano, dok se prvi model zadovoljava s odgovorom na pitanje gdje je i kada napisana Marulićeva "Judita", drugi model pokušava odgovoriti na pitanja zašto je (i je li) to uopće bitno, kako je čitati, i što uopće s njom i njenim "poukama" učiniti u današnjem svijetu. Kako bi se to postiglo, potrebno je odustati od katedarskog pristupa predavanja sadržaja idealno zamišljenoj, homogeniziranoj skupini "praznih glava" dužnoj pokoriti se autoritetu, i upustiti se u dinamičnu, ravnopravnu, interakciju u kojoj nema ni zabranjenih pitanja ni zabranjenih odgovora.

U idealnom slučaju, takav bi model trebao "proizvesti" osviještene, kritici sklone pojedince, sposobne izraziti i usavršiti vlastite interese i sposobne oduprijeti se moći autoriteta, neovisno o vrsti diskursa u kojoj se ista utjelovljuje. Kako sam Sustav, po logici samoodržanja, nema interesa "proizvoditi" pojedince koji ga mogu dovesti u pitanje, ključni problem emancipatorske pedagogije jest problem praktične implementacije vlastitih postulata.

Teorijska razina zbornika nudi obilje materijala za promišljanje i javnu debatu (utoliko još jednom valja napomenuti kako je zbornik slobodno dostupan pod Creative Commons licencom) no ključni problem praktičnog djelovanja ostaje neriješen. Čak i ako se složimo s idejama emancipatorske pedagogije iznesenim na ovim stranicama ostaje pitanje kako ih primijeniti u konkretnom obrazovnom sustavu, lociranom u ovdje-i-sada hrvatske stvarnosti. Većina se autora slaže kako nema jednostavnog rješenja i kako bez sveobuhvatnog restrukturiranja sustava ideje emancipatorske pedagogije mogu živjeti tek kao subverzija utjelovljena u liku i djelu aktivnog i predanog edukatora koji neprestano pokušava stvoriti prostor slobode unutar ograničenja koje mu nameće Sustav. Na taj način figura edukatora postaje bliska figuri svećenika - u oba se slučaja profesija zamišlja kao poziv i od obojice se očekuje da taj poziv, svim "svjetovnim nedaćama" usprkos, obavljaju po vlastitoj savjesti.

Iako se individualnim subverzijama ne može osporiti izvjestan utjecaj na cjelokupnu odgojno-obrazovnu situaciju, iako su autori svjesni kako pojedinačni činovi otpora ministarskom totalitarizmu ne mogu biti dovoljni, samo postuliranje emancipatorske zadaće i lociranje odgovornih za provedbu iste ne čini mi se plauzibilnim rješenjem. Profesorski kadar koji je tijekom starog visokoškolskog sustava izlazio s fakulteta (moguće je kako se nešto promijenilo otkako je Bolonja u pogonu, no s tim nemam neposrednog iskustva) i koji danas čini mlađi (ako ne i najmlađi, zbog specifičnosti politike zapošljavanja u školama) odgojno-obrazovni kadar, tijekom se studija s djecom susretao isključivo u strogo kontroliranim, formaliziranim uvjetima, u relativno kratkim vremenskim intervalima i u boljim, "neproblematičnim" školama.

Obrazovanje profesorâ također nije predviđalo ništa od korisnih vještina poput rješavanja konflikata, primijenjene psihologije, govorništva, metodičke razrade sadržaja van udžbeničkih standarda itd. Taj zamišljeni i priželjkivani subverzivac, koji bi svojim djelovanjem trebao preobraziti sustav, ukoliko ga genetski koktel nije usrećio podarivši ga fino istančanom empatijom, strastvenom kreativnošću,  sklonošću improvizaciji na licu mjesta, čvrstom psihičkom strukturom koja ne podliježe pritiscima, kao i desecima drugih stvari, u svijet je s Akademije odaslan bez alata. Sovjeti su svojedobno imali sličnu koncepciju obrane Staljingrada no čak su i oni naučili kako je nezgodno dignuti prugu u zrak bez dinamita. U ovom slučaju dinamit, čini se, pada s neba. No, kako je i "poziv" nebeska kategorija, možda u tako zamišljenom sustavu zapravo ni nema problema.

Kako bilo, svaki doprinos problematici odgoja i obrazovanja koristan je i poželjan, a svaki teorijski model koji propituje i problematizira, reći ću to sasvim otvoreno, imbecilni sustav zasnovan na brojevima, statističkim pokazateljima i standardiziranim testovima više je nego dobrodošao. Učinci ovakvog teorijskog pothvata su nepredvidljivi (u skeptičnijoj varijatni - nažalost predvidljivi) i premda samo najveći naivci očekuju kako će stvari, neovisno pričali o obrazovanju ili ekonomiji, preko noći postati bolje, bez javne rasprave, sukobljenih gledišta, i dobro osmišljenih modela proizašlih iz benevolentnog dijaloga ni neće moći postati bolje.

Utoliko se zborniku "PolitičkoPedagoško" mora posvetiti dužna pozornost jer se pitanja odgoja i obrazovanja tiču svih članova zajednice. Natjerati Hrvate na promišljanje i preispitivanje stvari od zajedničkog interesa čini se, doduše, kao puka fikcija no taj problem nadilazi domete kako ovog teksta, tako i zbornika. Zbornik je tu, a na vama je da ga konzultirate.  

 
Grupa autora: "PolitičkoPedagoško : Janusova lica pedagogije"
Urednica: Ivana Perica

Udruga Blaberon, 2013.

– Komentari –

– Povezani sadržaj –

Kritika • 17.02.2020.

Amos Oz : Fima

Kritika • 03.02.2020.

Alen Brlek : Sang

– Pretraži sve članke –