Irena Lukšić : Nebeski biciklisti
Irena Lukšić insajder je scene šezdesetih o kojoj je priredila tematski broj časopisa i istoimeni zbornik. Najnovijim romanom “Nebeski biciklisti” odpočela je posve osobno prozno obračunavanje s godinama u kojima je Krešimir Čosić proglašen najboljim košarkašem turnira u Italiji, u kojima su se slušali “Beatlesi” (onim posebnijima “Stonesi” su bili prvi izbor), vozile “specijalke”, čitao “Plavi Vjesnik”, gledali “Sakupljači perja” i “Breza”.
Uklopila se ona ovim romanesknim pogledom unatrag u poetike Tribusonove i Cvenićeve proze s temom odrastanja u komunizmu. Međutim, “Nebeski biciklisti” ipak su više od romana o odrastanju, oni su roman o jednoj generaciji, o dobu promjena, o šezdesetima kada je sve bilo važno, i glazba i politika, ali i o našim danima u kojima se više nitko ni o čemu previše ne brine. U svom "obiteljskom" ključu autorica opisuje političko-povijesno-kulturnu melasu jugoslavenskog postratnog društva u kojemu odrasta jedna mladost, jedne bivše države.
Naslovom naznačeno žensko sanjarenja o "sjajnoj budućnosti" okuplja oko sebe prijateljice (Tea, Ljiljana, Mirna, Natalija) koje se susreću na ulicama Duge Rese, na kupalištima uz Mrežnicu, u stanovima nebodera, koje sanjare o ljubavi, ljepoti, Splitu, odlascima iz maloga grada, rock-zvijezdama, glumcima. Vremenski okvir postavljen je u ljeto 1967. godine kada se već zrakom “provincijskog” prostora širi snažan zanos generacijskoga oslobađanja. Roman je pisan kroz pogled sveznajućeg pripovjedača koji perspektivu različitih govorenja u prvome licu drži pod kontrolom.
Nostalgična ambletika njihovih priča začinjena je zanimljivim, gotovo nevidljivim spojevima između političkog aktivizma i pop-kulture šezdesetih što je registrirano upisivanjem u naraciju mnogih, gotovo perifernih kulturoloških detalja toga vremena. Riječ je npr. o isječcima političkih govora i kratkih psiho-testova iz dnevnih novina, popisima imena marki deterdženata za rublje i košulja u modi, o imenima najboljih jugoslavenskih vokalno-instrumentalnih sastava, kao i o nazivima popularnih radio i tv emisija, receptima za kolače, ali i stihovima unuka doktora Longhina, Nikice Petraka, o noćnom leptiru na Mrežnici.
Roman “Nebeski biciklisti” pokušaj je da se od sadašnjosti okrene glava i da se pogled usmjeri prema boljem jučer. Uz zamjerke vezanim uz plošnost stila, ne pročišćenost od poprilično banalnih rečenica koje bi mogle biti poetski dotjeranije, na nekim mjestima krhkije i treperavije posebice kada poput krhotina sjećanja izlaze iz podsvijesti glavnih likova, ne može se ne reći da Irena Lukšić nije uspjela u ovom romanu punom nostalgičnoga safta konstituirati predmet nostalgije same - vrijeme.
Ona je upravo identitet šezdesetih krenula iznova utvrđivati, stvarati i otkrivati. Zaustavljen je u “Biciklistima” duh vremena sklonog promjenama i dinamizmu. Mijenjalo se je tada društvo, njegova kultura, pa i sami nosioci identiteta. Ali, usprkos svim promjenama, identitet obuhvaćen romanesknom naracijom oblikuje cjelinu sastavljenu od nepromijenjenih dijelova koji ukazuju na samu bit i suštinu “zlatnih godina”.
Dakle, ovo razdoblje akter je i aktat prve knjige najavljene lukšićkine trilogije o odrastanju, što ukazuje kako njegova puna amblematika može dobiti smisao i iz perspektive onih koji na njega gledaju s gotovo pedesetogodišnjim otklonom.
( Tekst je prvotno objavljen u Vjesniku )